“EU ne priznaje dobru namjeru, samo dokaz i rezultat”, kaže Budiša, objašnjavajući gdje opštine i NVO najčešće pucaju i zašto greške u realizaciji najskuplje koštaju.

Ko je Krešimir Budiša

Krešimir Budiša je stručnjak za EU finansiranje i projektni menadžment, vezan za UHY u Hrvatskoj (UHY Savjetovanje / UHY in Croatia). U objavama i biografskim navodima se opisuje kao managing partner / business development u okviru UHY in Croatia, sa iskustvom u revizijama i finansijskom savjetovanju korisnika EU grantova. U javnim istupima se navodi i kao savjetnik gradonačelnika Splita za EU projekte (u kontekstu Tehnološkog parka Split/Dračevac).Direktor je kompanije UHY Savjetovanje Split

NAJVEĆA ZABLUDA

STANDARD: Kad biste morali da opišete svoj posao u jednoj rečenici: šta je suština dobrog EU projekta – ideja, papir ili sprovođenje?

BUDIŠA: Suština dobrog EU projekta je sprovođenje, jer EU ne finansira ideje kao takve, već finansira dokazive rezultate koji ostaju nakon završetka projekta. Ideja je početak jer bez ideje nema ničeg kasnijeg, prijava je alat, ali prava vrijednost se vidi u realizaciji.

To sam najbolje vidio u praksi kroz velike projekte u Gradu Splitu, gdje sam radio kao savjetnik i voditelj projekta na projektima poput Tehnološkog parka Split, radne zone Dračevac i uređenja plaže Žnjan. To su projekti gdje se vidi da najveći izazov nije napisati projekat, nego organizovati tim, nabavke, rokove i sve procedure koje moraju biti čiste i dokazive.

STANDARD:  Koja je najčešća zabluda kod ljudi koji prvi put ulaze u EU fondove?

BUDIŠA: Najčešća zabluda je da EU fondovi znače “dobijanje novca”, a u praksi znače “preuzimanje odgovornosti”. Ljudi često uđu u proces misleći da je glavni posao napisati prijavu i dobiti odobrenje, ali pravi posao tek tada počinje.

EU projekat nije grant koji se potroši, nego ugovor koji se mora ispuniti – sa rokovima, procedurama, dokumentacijom i izvještavanjem. Ako bilo koja karika pukne, može doći do finansijskih korekcija ili nepriznavanja troškova.

Mi smo kroz UHY Savjetovanje radili širok spektar projekata – od projekata poljoprivrede i nabavke opreme, do gradnje poslovnih hala, rekonstrukcija objekata i infrastrukturnih projekata. I u svim tim sektorima je zajedničko jedno: EU ne prihvata “dobru namjeru”, nego dokaz i dokument.

GDJE POJEKTI NAJČEŠĆE PUCAJU

STANDARD: Šta vas je naučilo iskustvo: Koji dio projekta najčešće “puca” u praksi – plan aktivnosti, budžet, partnerstva ili izvještavanje?

BUDIŠA: Najčešće “puca” dio koji ljudi najviše potcijene – upravljanje projektom. U teoriji svi znaju šta treba uraditi, ali u praksi projekti pucaju na budžetu, nabavkama i izvještavanju.

Plan aktivnosti je uglavnom izvediv, ali budžet se lako poremeti ako se kasni sa tenderima, ako se loše planiraju troškovi ili ako se aktivnosti mijenjaju bez jasnog praćenja. Partnerstva takođe znaju biti problem, posebno kad partner uđe u projekat formalno, a nema realan kapacitet da iznese svoj dio.

U velikim infrastrukturnim projektima ta kompleksnost se višestruko povećava – jer imate više izvođača, javne nabavke, nadzore, rokove, komunikaciju sa građanima i stalnu kontrolu dokumentacije. Ako nema snažnog projektnog menadžmenta, sve ostalo postaje teško kontrolisati.

 OD IDEJE DO PRIJAVE

STANDARD: Koja tri kriterijuma vi prvo provjeravate da biste znali da li projekat ima šansu na konkursu?

BUDIŠA: Uvijek prvo gledam tri ključna kriterijuma. Prvo, da li projekat direktno odgovara cilju poziva. Ne tematski uopšteno, nego suštinski – da li poziv traži infrastrukturu, jačanje kapaciteta, inovacije, socijalnu uključenost, zaštitu životne sredine itd.

Drugo, da li su ciljevi i rezultati mjerljivi i dokazivi. EU projekat mora imati indikatore koji su realni i koji se mogu dokazati izvještajem i dokumentacijom.

Treće, da li aplikant ima kapacitet da sprovede projekat. Ne samo administrativno, nego i organizaciono i finansijski.

U praksi se često desi da ideja bude odlična, ali institucija ili preduzeće nema tim, nema iskustvo sa procedurama ili nema dovoljno stabilno finansiranje za predfinansiranje – i tada projekat postaje rizičan.

STANDARD: Kako u praksi izgleda “prevođenje” ideje u logiku projekta?

BUDIŠA: To je proces u kojem ideju morate “spustiti na zemlju” i pretvoriti u jasnu projektnu logiku: problem → cilj → aktivnosti → rezultat → indikator.

Ljudi često krenu od aktivnosti: “napravićemo radionice, nabavićemo opremu, uradićemo kampanju”. Ali EU uvijek prvo pita: koji problem rješavate, šta će se promijeniti i kako ćete to dokazati.

Primjera radi, kad radite projekte poljoprivrede ili modernizacije proizvodnje, nije dovoljno reći “kupujemo opremu”. Morate dokazati da oprema donosi veću produktivnost, kvalitet, standardizaciju ili veću konkurentnost.

Kod projekata poslovnih hala ili rekonstrukcija objekata, morate dokazati ekonomski efekat: nova radna mjesta, rast prihoda, nova usluga ili širenje proizvodnje.

Kod velikih gradskih projekata poput Tehnološkog parka Split, “prevođenje ideje” znači povezati infrastrukturu sa razvojem preduzetništva, inovacija i investicija – jer EU uvijek traži širi efekat, ne samo građevinski rad.

STANDARD: Koje su tri najčešće greške u budžetu i kako ih izbjeći?

BUDIŠA: Prva je da budžet nije povezan sa aktivnostima. Trošak mora biti opravdan logikom projekta – inače će pasti na provjeri.

Druga je nerealna procjena troškova. Ljudi često podcijene troškove izvođenja radova, nabavki ili angažmana stručnjaka. Kod projekata gradnje poslovnih hala ili rekonstrukcija, to je posebno opasno, jer mala greška u procjeni može značiti ozbiljan manjak sredstava u realizaciji.

Treća greška je ignorisanje nabavki i procedura. EU projekti nisu fleksibilni kao privatni projekti – nabavke imaju svoja pravila, rokove i zahtjeve. Ako to nije uračunato, budžet na papiru izgleda dobro, ali realizacija kasni i poskupljuje.

Budžet treba graditi kao realan plan realizacije, a ne kao formalni excel dokument.

STANDARD: Koliko je važno partnerstvo – i kako prepoznati partnera koji neće biti rizik u realizaciji?

BUDIŠA: Partnerstvo je često presudno, posebno u prekograničnim i regionalnim projektima, ali partner mora biti stvarni doprinos, ne samo formalna podrška.

Najveći rizik su partneri koji ulaze u projekat “radi bodova”, a nemaju tim, nemaju iskustvo ili ne razumiju svoje obaveze.

Dobrog partnera prepoznajete po tri stvari: jasno zna šta radi, ima ljude koji to mogu iznijeti i ima organizaciju koja može pratiti izvještavanje. Ako partner ne može odmah dati konkretan plan svojih aktivnosti i odgovorne osobe, to je znak da kasnije može biti problem.