Jedan od najboljih spoljnopolitičkih analitičara regiona, beogradski novinar Boško Jakšić, u razgovoru za Pobjedu ne krije da je iznenađen intenzitetom i obimom invazije ruske vojske na Ukrajinu.

– Nijesam jedini koji je iznenađen stepenom agresije što je u Ukrajini pokazuje Vladimir Putin. Istina, prilikom napada Rusije na Gruziju, ljeta 2008. godine, imali smo priliku da vidimo u kojoj mjeri je Putin spreman da upotrijebi vojnu silu. I povod je bio sličan: najava približavanja Gruzije NATO. Putin je i te 2008. godine napravio dvije takozvane nezavisne republike – Abhaziju i Južnu Osetiju, koje je, iako ih nije priključio Ruskoj Federaciji, odvojio od centralnih vlasti u Tbilisiju. Sada je, kažem, ponovio scenario: kao bastione ruskog uticaja u Ukrajini priznao je dvije takozvane nezavisne narodne republike – Luganjsk i Donjeck. Nakon priznanja lažne nezavisnosti, Putin je u te dvije republike poslao „mirotvorce“, čiji je navodni zadatak bio da zaštite tamošnje stanovništvo. Međutim, malo ko je očekivao da će ruske trupe iz tri pravca napraviti frontalni udar na Ukrajinu, posebno ovakav udar na Kijev. U ovom trenutku nastavak zaoštravanja nije isključen, budući da od Putina zaista možemo svašta očekivati – kaže Boško Jakšić.

„Zapad je Putinu širom otvorio manevarski prostor za agresiju onoga momenta kada je NATO objavio da se u sukob neće vojno miješati. Na taj način mu je dao do znanja i da će, u slučaju invazije na Ukrajinu, naići na otpor tehnološki dosta inferiorne vojske. Pored toga, Putinu je predočeno i, ako se nastavi okupacija Ukrajine, moguće suočavanje sa posljedicama produženog gerilskog rata“.

POBJEDA: Predsjednik Putin tvrdi da dugotrajna okupacija nije njegov cilj.

JAKŠIĆ: Tako je. Putin kaže da su ruske vojne kolone koje se kreću ka Kijevu zapravo pritisak da se promijeni režim predsjednika Volodimira Zelenskog ili da se dobije eventualna saglasnost Kremlja da Zelenski ostane na vlasti i prihvati pregovore. Doduše, to što Putin nudi Zelenskom ne liči na pregovore.

POBJEDA: Nego?

JAKŠIĆ: Sve dok Putin drži pištolj na sljepoočnici Zelenskog, to nijesu pregovori, već zahtjev za kapitulaciju Ukrajine. U nedostatku jače podrške Zapada, predsjednik Zelenski kaže da je spreman da razgovara o demilitarizaciji i eventualnom statusu neutralnosti Ukrajine. Što je, sjetićete se, Vladimir Putin zahtijevao još u decembru prošle godine. Međutim, to je Zapad tada glatko odbio.

POBJEDA: Od predsjednika Putina se, kažete, može svašta očekivati. Šta konkretno?

JAKŠIĆ: U slučaju ozbiljnijih zapadnih kontraprijetnji Rusiji, Putin bi mogao biti spreman na sve, uključujući pritiskanje famoznog „crvenog dugmeta“. Ovo što trenutno gledamo okolnosti su koje je Rusija dugo i pažljivo planirala. Svaki Putinov potez unaprijed je osmišljen, tu nema improvizacije.
Nakon Putinove analize i potvrde njegovih vojnih stratega da se NATO i Zapad neće miješati i oružano mu se suprotstavljati tokom agresije na Ukrajinu, ruskom je predsjedniku lako da prijeti onome ko bi se usudio da poremeti njegove planove. Pritom, Putin prijeti dosta direktno – porukom da će onaj ko se umiješa biti kažnjen kaznom kakvu svijet do sada nije vidio.
Naravno, ovdje zalazimo u dio psihološko-propagandnog ratovanja, kome je Moskva u velikoj mjeri dorasla u smislu da je naučila kako da koristi i svoje medije i svoju takozvanu meku moć. U toj sferi, dakle, analiziram tvrdnju da je predsjednik Rusije na sve spreman, i to u slučaju da čak dobije odgovor koga nema i kojega neće ni biti.

POBJEDA: Da li je predsjednik Putin napravio grešku igrajući na kartu razjedinjenosti Zapada i NATO alijanse? 

JAKŠIĆ: Ne znamo stvarne domete Putinovih ambicija u podjeli EU i NATO, ali vjerujem da je na tome dosta dugo radio. Ipak, koliko je ta ambicija realna pokazala je Njemačka, koja je, iako je zatvaranjem Sjevernog toka 2 postala najveća žrtva krize nakon Ukrajine, ipak legla na američku rudu. Dakle, nema podvajanja: i EU i NATO su zadržali homogenost. U tom smislu, ako je i imao ambicije da nešto učini, Putin nije uspio. Ipak, pošlo mu je za rukom da ostvari svoju kapitalnu zamisao i da Ukrajinu silom vrati pod rusku sferu uticaja, tj. da onemogući njeno približavanje EU, posebno NATO. Što svijet osuđuje.
Nažalost, nijesu ovo jedina cinična vremena koja živimo. Svijet je mnogo puta do sada osuđivao agresije nekih zemalja, pa su agresori ili ostvarivali određene interese ili kasnije shvatali da su potezi koje su povlačili, dugoročno gledano, bili kontraproduktivni.

POBJEDA: Može li Rusija preživjeti sankcije Zapada?

JAKŠIĆ: Kada sam rekao da je Rusija pažljivo planirala invaziju na Ukrajinu – iako je mnogo puta to „odlučno demantovala“, što samo dokazuje da su velike sile uvijek spremne na laži – mislio sam i na to da se, paralelno sa vojnim akcijama, Putin spremao na režim novih sankcija Zapada. Te sankcije su praktično jedini instrument koji Zapad ima u svojim rukama kao odgovor na rusku agresiju na Ukrajinu. Koliko će biti efikasna ruska odbrana od sankcija, nijesam siguran; tim prije što smo ovoga puta svjedoci kaznenih mjera kakve zaista do sada nijesmo vidjeli.

Uglavnom ne vjerujem u efikasnost sankcija koje se odnose na određene ličnosti, na zamrzavanje njihovih bankarskih računa ili zabrane putovanja.

POBJEDA: Zašto ne vjerujete?

JAKŠIĆ: Prije svega zato što znam da one imaju malo efekta na cjelokupnu političku situaciju u zemlji čiji se lideri kažnjavaju. Zavođenja sankcija Vladimiru Putinu i Sergeju Lavrovu simboličan su čin i dio su marketinga Zapada. Ipak, ono što može ozbiljno da ugrozi rusku privredu su sankcije koje se odnose na bankarski sistem – sedamdeset procenata ruskih banaka našle su se na udaru i ne mogu da posluju sa Zapadom – zatim i na dodatno uskraćivanje pristupa Rusije monetarnim fondovima, koji su joj itekako potrebni. Najzad, zabrana izvoza tehnologije koju Rusija koristi u svojoj petroindustriji a bez kojeg nema uspješnog Gazproma, mjera je koja ozbiljno prijeti da uzdrma ruski privredni sistem. Rusija se, kažem, pripremala za kaznene mjere i pronašla određene amortizere u Kini, očito spremnoj da joj pomogne.

POBJEDA: Proteklih dana ste više puta kazali da je ćutanje zvaničnog Beograda o agresiji na Ukrajinu sramno. U međuvremenu se oglasio predsjednik Srbije, kako ste razumjeli njegovu izjavu?

JAKŠIĆ: Vučić je upotrijebio maksimum vještine balansiranja, pa je ponovio podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine. Ipak, izbjegao je da jasno osudi rusku agresiju. Ograničio se na ocjenu da je potez Moskve pogrešan, što je Srbiju izolovalo i u regionu i u svijetu. Uz Bjelorusiju, Srbija je danas jedina država u Evropi koja nije osudila Putinovu agresiju na Ukrajinu. I tu nema mjesta iznenađenju. Naime, riječ je o predsjedniku koji se kune u evrointegracije Srbije, ali pažljivo izbjegava da pomene vrijednosti liberalne demokratije; o čovjeku koji godinama pokazuje koliko su mu bliski autoritarni sistemi Rusije i Kine.

Navedena veoma pogrešna formulacija za rusku agresiju na Ukrajinu predstavlja maksimum onoga što je u ovom momentu Vučić bio spreman da kaže. Tokom obraćanja javnosti, Vučić je priznao kako bi, da je sam želio da se invazija osudi, Srbija osudila rusku agresiju; međutim, pošto on to nije želio, riječ „agresija“ nije upotrijebljena. Naravno, Vučić je ovim potvrdio da ne priznaje ni Savjet za nacionalnu bezbjednost, ni Vladu, ni ostale institucije. Sam donosi odluke.

POBJEDA: „Sjedinjene Države pozdravljaju ponovljen stav Srbije i predsjednika Vučića o podršci teritorijalnom integritetu Ukrajine, koji je narušen ilegalnim i ničim izazvanim napadima Rusije“, saopštila je američka ambasada u Beogradu. Kako tumačite ovo saopštenje?

JAKŠIĆ: Riječ je o onoj čuvenoj čaši, koja je za jednoga polupuna, za drugoga do pola prazna. Vučićevo saopštenje povodom ruske agresije na Ukrajinu obje ambasade – i SAD i Rusije u Beogradu – mogu da čitaju kako im odgovara. Akcenat na pozdravljanju Vučićeve podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine, koji je izdvojila američka ambasada, signal je da SAD u ovom momentu ne žele konfrontaciju sa Srbijom. Istovremeno, čini mi se da je predsjednik Srbije sebi unaprijed obezbijedio benevolentan stav Moskve zbog svoje podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine. Uostalom, to što Srbija nije osudila agresiju na Ukrajinu Moskvi ne znači ništa, ali znači Srbiji i njenom moralnom integritetu.

Čini se da će politika balansiranja Beograda u ovom momentu Vučića izvući iz situacije u koju ga je ubacio predsjednik Putin i koja je sasvim sigurno po njega bila veoma teška. Ipak, gledano na duži rok, pitanje je da li će to balansiranje, koje predstavlja i Vučićev neuspješni pokušaj reaktivizacije Titove politike nesvrstanih, moći da funkcioniše. Drugim riječima, nijesam siguran da je moguć nastavak politike sedjenja na četiri stolice. Ako uzmemo u obzir političke promjene u Vašingtonu i u Berlinu, gdje su na vlasti lideri koji su jasno stavili do znanja da nemaju nikakvog razumijevanja za Vučićevo približavanje Rusiji i Kini, kao ni za autoritarnost njegove vladavine u Srbiji, onda se postavlja pitanje da li će ovakav stav Srbije oko Ukrajine biti iskorišćen za nove pritiske, pa i za eventualno kažnjavanje Srbije.

POBJEDA: Hoće li Srbija biti kažnjena?

JAKŠIĆ: Sudeći po saopštenju američke ambasade, jasno je da se Vučić nije sačuvao pritisaka za koje je priznao da postoje i koji će se pojačavati. Srbija nije u stanju da osudi flagrantno kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine; istovremeno, javno kritikuje Zapad zbog kršenja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije povodom Kosova. Je li to konzistentna politika? Pa, nije.
„Mogu da razumijem da je neka zemlja neutralna, ali je važno na čijoj je strani neutralna“, govorio je Vinston Čerčil.

Ako bismo citirali Čerčila, rekli bismo da je u ovom slučaju Srbija neutralna, ali na strani Rusije.

POBJEDA: Kada je riječ o odnosu prema Srbiji, razlikuju li se politike SAD i EU?

JAKŠIĆ: Ako i postoje određene razlike u nijansama, stavovi Brisela i Vašingtona se usaglašavaju. Ovo nije vrijeme administracije predsjednika Trampa, koja je radila na svoju ruku i mimo svega što je Brisel planirao. Ulazimo u period u kojem Zapad govori istim jezikom o Srbiji, o Bosni i Hercegovini, o Kosovu, o cijelom regionu.

POBJEDA: Kako se ruska agresija na Ukrajinu može odraziti na region?

JAKŠIĆ: Ako pođemo od toga da je Vladimir Putin krenuo u agresiju ne toliko zbog Ukrajine koliko zbog pokušaja da promijeni sistem međunarodnih odnosa uspostavljenih poslije kraja Hladnog rata i unipolarnog svijeta, ako je, dakle, želja Kremlja da sebe predstavi kao ravnopravnog partnera u međunarodnim odnosima – u čemu je u značajnoj meri uspjela – to će se svakako reflektovati i na odnose u regionu.

Nakon samopouzdanja koje je stekao poslije Ukrajine, Putin će nastaviti da se intenzivnije i aktivnije bavi Zapadnim Balkanom. Podsjećam da je naš region na mapu svojih strateških interesa Rusija postavila još 2014. godine, poslije aneksije Krima. Ako slijedimo ovu logiku, onda je jasno da će Moskva prije svega raditi na tome da učvrsti svoje savezništvo sa Srbijom i entitetom Republika Srpska, kao bastionima ruskog interesa u regionu.

Istovremeno, Kremlj će na sve načine pokušavati da destabilizuje zemlje poput Crne Gore i Sjeverne Makedonije, iako su one u međuvremenu ušle u NATO. U tom smislu će nastaviti da koristi svoje saveznike koje joj nudi Srbija. Govorim o političkim eksponentima srpske i ruske politike u Crnoj Gori kakav je Demokratski front. U tom smislu nije iznenađujuće to što su ovih dana utvrđeni kontakti ruskih obavještajaca sa predsjedavajućim Skupštine Crne Gore. Takvih kontakata je bilo i biće ih, bojim se, sve više.

POBJEDA: Zašto?

JAKŠIĆ: Dolazi vrijeme pojačanog angažmana Rusije u regionu, što koincidira sa pojačanim angažmanom SAD i EU na Zapadnom Balkanu. Zapadni Balkan ponovo se pretvara u mini-front nečega što bih se usudio da nazovem drugim Hladnim ratom.