Predsjednik Zelenski je lijepo rekao: „Mirovni sporazum ne može biti potpisan u Minhenu. Jer je to Minhen“.

Sjećanje na Čemberlenovo – pokazaće se – bezvrijedno parče papira iz Minhena 1938, koje je ostalo urezano u pamćenju generacijama koje su preživjele Drugi svjetski rat kao simbol propalog pokušaja povlađivanja Hitleru, bilo je neizbježno.

Govor potpredsjednika SAD Džejmsa Vensa (Vance) je bio obznana novog američkog izolacionizma i nacionalizma. Ako je u vezi pravca i rezona politike druge Trampove administracije uopšte bilo nepoznanica – one su definitivno zbrisane pred publikom u prepunoj sali tradicionalne Bezbjednosne konferencije u bavarskom gradu, koja je upadljivo hladno i mrzovoljno dočekala agresivne, jetke i cinične poruke četrdesetogodišnjeg republikanca iz Ohaja.

Duboko ideologizovano, na način koji je postao prepoznatljiv i kao stil i kao sadržaj medijskih platformi neo-konzervativne i populističke desnice, Vensovo izlaganje je svojevrsna presuda poljuljanom evro-atlantskom savezništvu.

Sjedinjene Države kakve smo znali – najveća i najvažnija svjetska demokratija (uprkos svim greškama, promašajima i pogrešnim istorijskim epizodama) nisu više one koje smo doskora poznavali, ili, tačnije, koje smo podrazumijevali.

Potpredsjednik Vens je, bez zazora, sa izrazom potpune uvjerenosti u ono što govori, sasuo niz optužbi i oporih ocjena. Njegove poruke – iako su, u nekim pasažima, otišle duboko ispod minimuma pristojnosti u javnoj komunikaciji prema zemljama saveznicima – su bile kristalno jasne.

(Apropos Vensove uvjerenosti i uvjerljivosti, čak ni najvećim optimistima i dobroželateljima ne pomaže činjenica da je taj isti čovjek, 2016. godine, tada predsjedničkog kandidata Trampa nazvao idiotom, „čiji su postupci za osudu“, a privatno i „novim Hitlerom“. Sada smo u novoj realnosti, a Vens je na čelu duge liste novih američkih zvaničnika i političara kojima je personalna odanost Trampu najvažnija karakteristika).

Nada da će nova abnormalna situacija trajati samo četiri godine – dok je Tramp u Bijeloj kući – je, u najboljem slučaju, naivna. Bilo bi lijepo kada bi se takva očekivanja obistinila. Istorija, međutim, ima svoju logiku i dinamiku, i neće zaleđena čekati projektovani kraj Trampovog mandata.

Vensov govor će, dakle, ostati za udžbenike kao kraj jedne ere. Zajedništvo iskovano u prvom i drugom globalnom sukobu, osnaženo i tokom hladnog rata, završava se faktičkim napuštanjem Evrope kao principijelnog saveznika SAD. Pred Evropljanima su veliki izazovi.

To je odmah shvatio i francuski predsjednik Makron i hitno sazvao sastanak lidera vodećih evropskih zemalja.

AMERIČKA STRATEGIJA BEZ STRATEGIJE?

Da utisak o raskidu sa evro-atlantskom paradigmom i zaista bude potpun, i veoma zabrinjavajući, pobrinuo se novi Trampov sekretar za odbranu Pit Hegset (Hegseth), jedno od lica sa populističkog Fox TV kanala, čija je press-konferencija, povodom konferencije ministara odbrane NATO zemalja, takode odisala usiljenom samouvjerenošću.

Hegset, zapravo, nije imao jasne i definitivne odgovore na pitanja o mogućim/budućim pregovorima u vezi prekida rata, tj. mira u Ukrajini. Ni to nije iznenađenje. Sve se svodi – sasvim u stilu Trampa i njegovog kabineta – u neupitno bezgranično povjerenje u pregovaračke sposobnosti sedamdeset osmogodišnjeg američkog predsjednika.

„Sve je na stolu“, a „Predsjednik je vrhunski pregovarač“ su odgovori kojima je trebalo da budu zadovoljni prisutni novinari – ne samo ukrajinski – već i Hegsetove kolege iz savezničkih zemalja.

(Naš utisak da „samouvjerenost“ sekretara Hegseta neobično podsjeća na neke od crnogorskih ministara post-avgustovskih vlada je u svemu najmanje bitan, ali je ta sličnost upravo fascinantna. Populizam ima svoje obrasce, a poznavanje materije o kojoj se govori i kompetentnost nisu među njima.)

Vrhunski pregovarač Tramp je već razgovarao sa Vladimirom Putinom. Kasnije se čuo i sa predsjednikom Zelenskim, koji je o tome izvijestio publiku u Minhenu uz šaljive opaske. Ironija i humor su takođe u odbrambenom arsenalu hrabrih Ukrajinaca.

Osnovni problem – osim (čak i za Trampa) zaprepašćujuće retorike o nastupajućim susretima i pregovorima, kojom se, „uzgred“, pominju i mogući teritorijalni „aranžmani“ koji bi formalizovali rusku okupaciju istočnih oblasti Ukrajine i Krima – je, na kraju, potvrđen od strane Kita Keloga (Keith Kellogg), asistenta Predsjednika i specijalnog predsjedničkog izaslanika za Rusiju i Ukrajinu. „Nije predviđeno da predstavnici EU učestvuju na pregovorima između SAD, Rusije i Ukrajine.“

To je i bio znak za uzbunu širom EU.

Marginalizacija, tj. isključivanje Evrope je suština nove Trampove diplomatije. Ona je svedena na pregovore u kojima je trgovački rezon dominantan. Evropljani tu nisu potrebni, jer pazar treba tvrditi direktno sa Putinom i prodati/dati ga Zelenskom na potpis.

U tu svrhu je ukrajinskom predsjedniku – na bilateralnom susretu u Minhenu – predat dokument koji je trebalo da potpiše, a koji je predviđao da ogromne količine rudnog blaga Ukrajine budu na raspolaganju SAD, kao naknada za vojnu pomoć od početka ruske agresije. Volodimir Zelenski je odbio da potpiše tekst koji nije pročitao. Ta epizoda je duboko kompromitujuća za Sjedinjene Države – najviše po načinu kako je taj pokušaj izveden, ali i zbog činjenice da se to nije moglo sakriti od svjetske javnosti.

Ukrajina će, na kraju, biti spremna da kompenzuje bar dio vrijednosti oružja, municije i tehnologije koji je dobila od Zapada – ukoliko mir bude značio povraćaj suverenosti nad okupiranim teritorijama. Moguća je i neka vrsta dugogodišnjeg međunarodnog nadzora, kao i uspostavljanje demilitarizovane zone, ali je priznanje ruskih osvajanja isključeno. Zelenski i ukrajinsko vođstvo to jednostavno ne mogu prihvatiti.

Priznanje teritorijalnih osvajanja Rusije za Kijev, dakle, ne dolazi u obzir. U tom „detalju“ se prepoznaje nekonzistentnost američkog stava. Ili, bolje reći, improvizacija koja se ne može sakriti. Tramp i njegove službe, od koji mnoge rušilački „reformiše“ ili prosto ukida Elon Mask – što, već sada, „miriše“ na neslavan kraj – su pod ozbiljnom sumnjom direktnog ruskog uticaja. (Kada se i ta dimenzija uzme u obzir, Vensov govor u Minhenu dobija najgore značenje.)

NOVA EVROPSKA POLITIKA?

Evropljani su pred istorijskim upitom. Povlačenje SAD – ideološko, ali i ono u direktnom značenju – kao i jasna namjera Vašingtona da se EU marginalizuje i isključi iz političkih i bezbjednosnih aranžmana je najveći izazov. Da li i nepremostiv, znaćemo vrlo brzo.

Desni populizam i nacionalizam su oslabili i ugrozili EU i iznutra. Maligni uticaj Rusije se ne može isključiti. Prvi politički okršaj – u tom smislu – predstoji u Njemačkoj. AfD – Alternativa za Njemačku, koja je, za potpredsjednika Vensa, bila prihvatljiva adresa i za susret i za pominjanje u minhenskom govoru, predstavlja realnu opasnost po njemačku demokratiju. Spisak evropskih zemalja u kojima desni nacionalisti i populisti stiču popularnost i uticaj postaje sve duži.

Nerješavanje ukrajinskog problema i popuštanje Putinovoj Rusiji otvara „meki stomak“ Evrope – Moldavija, Mađarska, Češka, Slovačka – što bi imalo negativni uticaj u većini zemalja EU.

Potreba za novom evropskom politikom je očigledna. Ne samo odbrambenom. Na dnevnom redu će opet biti i principi i mehanizam odlučivanja, ali i realne šanse za proširenje u sagledivoj budućnosti.

CRNOGORSKO LEDENO DOBA

I tu dolazimo do Crne Gore, čiji ministar vanjskih poslova – pošto je Vans održao govor, njemački ministar odbrane Boris Pistorius promptno i jasno reagovao, a njegove (Ibrahimovićeve) kolege iz Poljske Radoslav Sikorski i Francuske Žan-Noel Baro (Barrot), uz mnoge druge, jasno govorili o novoj dramatičnoj situaciji, a Zelenski vraćao ponuđene ultimatume – održao, na jednom od naših jezika, svečarsko-ceremonijalni (i potpuno dosadni), neki davno napisano govor o tome kako Crna Gora ima realne šanse da do 2026 … i tako dalje.

Crna Gora i njena politika, pa, samim tim, i diplomatija, ovu istorijsku krizu dočekuju potpuno nespremne. I gore od toga – nesvjesne dramatičnih i teških posljedica koje može, tj. koje će, po svemu sudeći, izazvati nesporazumi Amerike i Evrope, pa još, i najgore, nesposobne da formulišu novu politiku za nove okolnosti na međunarodnom planu.

Vlada koju bi – kada bi to bilo moguće – moglo spasiti jedino zamrzavanje i zaborav od strane svih strana pomenutih u ovom tekstu je u najozbiljnoj krizi.

Ta kriza je pojačana činjenicom da ostrašćeni nacional-šovinisti u njenim redovima, ali i oni koji to isto misle, ali nemaju potrebu da ističu ili mogu da izbjegnu, su u stanju političke ekstaze što konačno imaju uzora i saveznika u Vašingtonu, koji izražava otvoreno poštovanje prema Putinu – kojeg i oni, javno ili u potaji, duboko „strahopoštuju“.

Kada se tome doda njihovo oduševljenje mjerama novouspostavljenog Departmana za efikasnost vlade (DOGE), dok, istovremeno, mastodonskoj vladi dodaju novih dvadeset i šest „savjetnika“/ kontrolora ministara (rekordno partijsko zapošljavanje da ne pominjemo), onda slika populističke i nekompetentne vlasti postaje karikaturalna.

Na toj karikaturi, dok se raspada istorijska evro-atlantska konstrukcija, provincijalni političari i diplomate samouvjereno ponavljaju dosadne fraze o evropskoj agendi, sasvim nesvjesni opasne oluje koja se nadvila nad Evropom.

Ili, da prevedemo na naše jezike: opstanak države je u pitanju – u čemu neće pomoći tragikomična politika propagandnih plavih evropskih zastavica u Skupštini; još manje veleizdajničko donošenje Zakona o dvojnom državljanstvu; govori podrške Aleksandru Vučiću na režimskim saborima po Srbiji; potpuno surealno bojkotovanje supermarketa zbog crnogorskog opredjeljenja njihovih vlasnika; ali ni ceremonijalno presijecanje vrpci za svježe asfaltirane puteve u, recimo, prigradskim naseljima Rožaja.