Ona je istakla da ono od čega ona više strepi je činjenica da u okviru te formalno zaokružene priče “mi nemamo nikakav sadržaj, jer to članstvo u NATO pruža ogromne mogućnosti koje nisu vezano samo za sektor bezbjednosti i odbrane, nego i ostale sektore, poput zdravstenog, obrazovnog, sektora koji se bavi posljedicama klimatskih promjena…”

“Dakle to se ništa ne koristi, zato što ne postoji inicijativa sa ove strane. I to je ono što mene brine. Jer to što ćete vi sjedjeti za nekim stolom i biti jedan od glasova među 32 ne znači za ovu državu mnogo”, kaže Pejanović Đurišić, koja je predsjednica Atlanskog saveza Crne Gore..

Ona je poručila da Rusija koristi metode kojima pokušava izazvati destabilizaciju na mnogo većem nivou nego što je Balkan.

“Pokazalo se da u tome ne uspijeva. Od kad je krenula ta vrsta uticaja, od tada je NATO sve jači”, naglasila je Pejanović Đurišić.

NATO danas, 4. aprila, obilježava 75. godišnjicu postojanja.

Crna Gora je njena članica od juna 2017. godine, a poziv za članstvo dobila je u periodu kada je Pejanović Đurišić bila na mjestu ministarke odbrane.

Tada je na vlasti bila Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića.

Tri godine kasnije DPS je smijenjen, a na vlast su došle partije od kojih se dio protivi člastvu u NATO, prije svega stranke proruskog Demokratskog fronta, čiji je jedan od lidera Andrija Mandić na čelu parlamenta.

Novinar RSE: U posljednjem godišnjem istraživanju NATO navodi se da je procenat podržavalaca članstva Crne Gore opao za dva odsto, dok je za 12 odsto porastao broj onih koji bi glasali za napuštanje Alijanse. Šta su po Vama uzroci ovolikog pada podrške?

Pejanović Đurišić: Podrška NATO se mijenja u zavisnosti od percepcije onoga što su prijetnje sigurnosti i bezbjednosti.

Za razliku od ostalih država u kojima se percipira pogoršani ambijent sa aspekta bezbjednosti, uslovljen onim što se dešava sa agresijom Rusije na Ukrajinu, u Crnoj Gori to očigledno funkcioniše drugačije.

I normalno je da se zapitamo zašto je to tako.

Jedini smisleni i racionalni odgovor je da je to posljedica onoga što su aktivnosti, narativi i opredjeljenja aktuelne političke elite u Crnoj Gori, odnosno onog dijela koji čini tzv. parlamentarnu većinu.

I to je ono zbog čega i građani percipiraju neku vrstu promjene odnosa prema tim temeljnim vanjskopolitičkim opredjeljenjima naše države.

Zbog toga je vrlo važno da se ne zaustavimo na konstatovanju činjenice da je to tako. Nego da se oni koji su preuzeli odgovornost, a rekla bih ne baš uvijek svjesni te odgovornosti, adekvatno postave prema onome što su interesi ove države i građana.

Tu mislim upravo na obezbjeđivanje tog okvira u kome se postiže sigurnost i bezbjednost za svakog od nas.

RSE: Je li to priča o ‘ljušturi’, da vlast zapravo prihvata formalne odluke NATO, ali ne i vrijednosti koje baštine evropske i zemlje NATO?

Pejanović Đurišić: To se može interpretirati na taj način. S tim što stvarno moram da kažem da to nije bio slučaj ranije, da smo bili u prilici da iznosimo mišljenja, dajemo predloge… Ja imam tu vrstu iskustva.

Kako to meni sa strane izgleda, toga je nažalost sve manje.

Voljela bih da imamo u vidu i tu dimenziju, da u našim institucijama, kakve god da su, postoji neka vrsta znanja i institucionalnog pamćenja. I dobro bi bilo da oni koji su preuzeli odgovornost budu svjesni toga i da iskoriste to što im je na raspolaganju.

RSE: Da li mislite da je u ovom momentu NATO brana prodoru ruskog uticaja u sistemu bezbjednosti Crne Gore? Naime, američka ambasadorka pri NATO nedavno je upozorila da Moskva koristi klasične metode kako bi izazvala nestabilnost na Zapadnom Balkanu.

Pejanović Đurišić: Ono čemu smo svjedoci je da se Rusija bavi tim metodama da bi izazvala destabilizaciju na mnogo većem nivou nego što je Balkan, dakle u samom NATO, to je potpuno jasno.

I ono što je takođe potpuno jasno je da se pokazalo da u tome ne uspijeva.

Od kad je krenula ta vrsta uticaja, od tada je NATO sve jači, jedinstvo je sve veće, spremnost članica za odbranu i odvraćanje je takođe veće, izdvajanje u budžete isto. Tako da mislim da je to potpuno neuspio pokušaj.

I kada je Crna Gora u pitanju, vjerovatno je procijenjeno da ona nema toliko utemeljene mehanizme kakvi bi se očekivali od članice NATO i da je moguće to jedna od slabijih karika u cijeloj priči.

Međutim, vjerujem da će sistem u cjelini naći način da odbrani i ovaj prostor od nekih pogubnijih posljedica.

RSE: Kakva mislite da je sudbina tih uticaja? U kojoj mjeri to zavisi od situacije u regionu?

Pejanović Đurišić: To je isprepletano, jer situacija u regionu je očigledno predmet tih uticaja. Nastoji se pokrenuti što više tačaka destabilizacije.

Nedavno smo bili u prilici da čujemo da Rusija pokazuje negativan odnos, ne samo prema NATO članstvu država ovog regiona, nego i prema članstvu u Evropskoj uniji, što je do skoro bilo nezamislivo.

I što je inače nezamislivo, jer ovdje je riječ o suverenim i nezavisnim državama koje prave svoje izbore.

Mislim da djelovanje odgovarajućih proksija, kojih je veliki broj na ovim prostorima, ima određene negativne efekte i konsekvence i na one dijelove društva koji smatraju da je opredjeljenje za EU i NATO jedina garancija napretka i razvoja.

Rekla bih da ima nekog stanja apatije u posljednje vrijeme, moguće zbog svih ovih političkih promjena i njihove dinamike ali i nekih objektivnih razloga, poput pandemije.

Tako da ja ipak vjerujem u taj dio našeg društva, koji je u stanju da očuva temelje naše države na način kako je zajednički zamišljamo.

RSE: U vrijeme kada ste bili ministarka odbrane, Crna Gora je dobila poziv, a godinu i po kasnije postala članica NATO. Kakav je po Vama danas status Crne Gore u samoj organizaciji?

Pejanović Đurišić: Svaka članica je, bez obzira na njenu veličinu i kapacitete, u prilici da na određeni način doprinese NATO-u. Ne govorimo o doprinosu samo u smislu broja ljudi, naoružanja…

NATO nije samo vojna alijansa, NATO je alijansa vrijednosti, politička alijansa u kojoj postoje brojne druge mogućnosti da date doprinos.

Jedan od bitnih doprinosa u tom prethodnom periodu bila su upravo naša iskustva i znanja vezana za sve što se dešava u regionu Jugoistočne Evrope.

S druge strane, karakter naše države – multikulturalnost i multinacionanost – je itekako zanimao ostale partnere, da čuju naša iskustva, na koji način obezbjeđujemo uslove za zajednički život na ovim prostorima.

To je recimo došlo do izražaja kad smo bili dio misije u Avganistanu. Upravo vojnici iz Crne Gore su bili jako dobro primljeni od lokalnog stanovništva, imali su jako dobru komunikaciju sa njima, i otvarali vrata i drugima.

Dakle, vrlo je pogrešno razmišljati o tome da ‘mi smo mali, mi tu ne možemo nešto značajno da promijenimo i doprinesemo’.

Ja se iskreno nadam da će oni koji su trenutno, i oni koji će biti, na vlasti, imati više znanja i kapaciteta, biti bolje pripremljeni za ono što članstvo u takvoj jednoj organizaciji podrazumijeva.

To će biti sjutra potrebno i za EU, takođe.

Znači, ne možemo ni tamo biti neko ko će stalno imati izgovor tipa – ‘znate, mi smo mali, pa što mi tu možemo da doprinesemo’.

Možemo da doprinesemo jako puno, samo ako znamo, hoćemo i možemo.

RSE: Prošlog mjeseca navršeno je četvrt vijeka od početka NATO bombardovanja Jugoslavije. Pomenuli ste da se uporno vrši manipulacija sa činjenicama koje su vezane za bombardovanje. Na šta tačno mislite?

Pejanović Đurišić: Osnovna manipulacija polazi od razloga i uzorka onoga što se desilo, uz potpuno zanemarivanje činjenice da smo bili svjedoci nečemu što je maltene moglo da dobije karakter genocida, da ne koristim tu tešku riječ.

U svakom slucaju nismo imali regionalne kapacitete da to zaustavimo.

Slično je bilo i u BiH 1990-ih, gdje užasno krvoproliće nije moglo biti zaustavljeno bez NATO-a.

Prema tome, NATO je u dvije situacije na ovim prostorima odigrao ključnu ulogu da se zaustave takvi grozni događaji.

A mi imamo političke snage koje to onda stavljaju u potpuno drugi kontekst, manipulišu i na taj način vjerovatno ostvaruju funkciju za neke treće sile koje se nalaze na drugoj strani.

Kada je u pitanju 1999., onima koji su tada bili na vlasti pokušava se prebaciti neka vrsta odgovornosti, iako smo imali jedan jedini cilj – da održimo mir u Crnoj Gori u mjeri u kojoj je to bilo moguće.

Svjesno se zaboravlja da je tada parlament zasjedao danima i noćima i donio Deklaraciju o miru. Svi politički subjekti su u tom kritičnom trenutku imali veći stepen odgovornosti i spremnosti da razgovaraju nego što je to danas slučaj, kada nemamo tu vrstu izazova, neposredno.

Drugo, oštrica kritike se upućuje prema NATO i generalnom sekretaru, koji je u dva navrata, u junu 2015. kada je bio u Crnoj Gori, jasno rekao svoj i stav saveznika u NATO da je to bio nesrećan događaj i da oni izražavaju saučešće.

Bio je spreman za svaku vrstu pomoći u tom smislu. Ponovio je to i 2019. godine.

Dakle potreba da ga opet neko proziva da se izvini ili da izrazi saučešće pokazuje tu manjkavost našeg sistema.

Imamo taj početni setup postavljen i niko se ne bavi kako da prevaziđemo ono što je i emocija i što je realan problem koji se desio određenim ljudima, familijama, prostorima..