Zadovoljna sam što je u Crnoj Gori dominantna antifašistička kultura śećanja, razočarana zbog toga što se putem obrazovnog sistema nije spriječio istorijski revizionizam koji može skupo da nas košta, kaže Vuković za Antenu M. 

Ko svjesno stavi državu u palanačke čizme, ne može, ističe, računati na korake koji ubrzano vode evropeizaciji.

Antena M: Petnaest je godina od obnove nezavisnosti. Kada se osvrnete na put koji je Crna Gora od tada prešla, jeste li zadovoljni ili razočarani?

Vuković: Crna Gora je obnovila svoju nezavisnost prije 15 godina, ali se njen razvoj mora posmatrati iz istorijske perspektive. Nije jednostavan put od “besudne zemlje” do države postojanih institucija, niti od zemlje gladi do bogate i razvijene države.

U zabludi su oni koji su mislili da je u Crnoj Gori pravo, konačno, iznad običaja. Odje je još živa plemenska svijest, usmena koketerija sa ljudima u institucijama, društvo smo koje i dalje ne “ljubi regule” i u kome, kao što je to danas slučaj, ni najviši pravni akt nije nemoguće gaziti i urušavati.

Zadovoljna sam što je Crna Gora članica NATO-a, ali i zabrinuta što je vladajuća struktura pretvara u državče bez suvereniteta, podložno stranim uticajima. Kada društvo pristane na to da mu država postane namjesništvo, mora računati na gubitak slobode kao suštinskog orijentira društvenog napretka.

Ko svjesno stavi državu u palanačke čizme, ne može računati na korake koji ubrzano vode evropeizaciji.

Prethodna vlast je trebalo da učvrsti poredak osnaživanjem crnogorskog identiteta i dobro planiranom elitom. Propustila je šansu da angažovanjem svih institucija kulture učini Crnu Goru harmoničnom cjelinom raznolikih identiteta, strateški ukidajući politički i medijski nametane antagonizme. 

Sad imaju šansu oni koji nemaju nikakvu svijest o neophodnosti modernizacije društva i koji Crnu Goru pretvaraju u klerikalno seoce u kome se pristojni vjerujući građanin pretvara u fanatizovanog pristašu svetosavskog nacionalizma čija je doktrina ispisana na stranicama knjiga Ljotićevih sljedbenika koji su, na veliku žalost, nalazili utočište pod krovom SPC.

Zadovoljna sam što je u Crnoj Gori dominantna antifašistička kultura śećanja, razočarana zbog toga što se putem obrazovnog sistema nije spriječio istorijski revizionizam koji može skupo da nas košta.

Najzad, mislim da je Crna Gora, bez obzira na svoju istoriju gladi i siromaštva, podśećam na Đilasove riječi u “Besudnoj zemlji”, “ljudi su jeli resu ljeskovu i bukovu pilovinu”, mogla biti ekonomski prosperitetnija i socijalno pravednija država. Trebalo je razvijati karitativnu svijest kod bogatijih ljudi, kako bi raspodjela bogatstva bila ravnomjerna i kako bismo imali društvo kakve-takve jednakosti.

Antena M: Šta biste najprije promijenili?

Vuković: Promijenila bih nekoliko godina koje su prethodile 30. avgustu 2020. Ne zbog toga što je smjena vlasti tragična okolnost, nego stoga što je u Crnoj Gori ona značila promjenu identitetske matrice jedne moderne države.

Te godine obilježio je zamor i uspavanost intelektualnih elita, ali i političkih subjekata koji su morali raditi na jačanju institucija. Pred našim očima odvijalo se rastakanje institucija pod medijskom hajkom, diktatura medija pred kojom su ustuknule institucije i pojedinci u njima. To je pokazalo poraznu okolnost nedostatka digniteta i povjerenja u svoj poziv, znanje, autoritet, sistem je ogoljen do kraja. Hrabrost proizlazi iz znanja i morala.

Trebaće nam godine da razumijemo kako je i zašto došlo do kolapsa pojedinih institucija koje su morale biti stub ustavnosti i državnosti. Sklona sam da vjerujem da čestiti i obrazovni pojedinci nose institucije, a da ih kvare i urušavaju oni kojima je vlastohleplje zamijenilo savjest. Moramo jedni drugima pogledati u oči i svako pojedinačno snositi odgovornost za sunovrat vrijednosti za koje su naši prethodnici i savremenici dali svoje živote.

Nezavisna Crna Gora je životno djelo prethodne vladajuće garniture, ona mora naći novu snagu da to djelo održi. Moramo se promijeniti da bismo mogli smijeniti ovdašnju vlast, koja nas pred svijetom ruži.

Pristanemo li na narativ novih političkih pobjednika, prihvatimo li kao normalne izjave premijera Krivokapića i retrogradnu retoriku njegovih apostola, Crna Gora će postati parohijalna pokrajina u kojoj će se množiti duhovni korov i ostvarivati politička rijalitizacija društva sa svojom završnom fazom šešeljizacije, đe će senzacije zamijeniti život, a lične frustracije aktera vlasti postati svakodnevica koja će Crnu Goru nepovratno sunovratiti na dno kakvo nijedna evropska država nije dotakla.

Premijer, koji je glasao protiv svoje države, što je bilo njegovo legitimno pravo, daje sebi za pravo da na besprizoran i antihrišćanski način vrijeđa državnika koji je predvodio obnovu državnosti Crne Gore.

Crna Gora se nagledala laža, ali kao što je premijer, nije nikad. Sav je stao u govor na prijemu povodom Dana nezavisnosti. Njime je iscrtao svoju političku sudbinu ničijeg premijera.

Ne smijemo dozvoliti da ovo potraje! To moramo promijeniti. Zbog Crne Gore i svih nas, bez obzira na naše političke stavove.

Antena M: Šta je po Vašem mišljenju za pohvalu?

Vuković: Generacija koja je pripremila 2006. godinu i 21. maja obnovila nezavisnost Crne Gore zaslužuje gorski vijenac oko svoje glave, slavu i pamćenje. To je istorijski podvig koji zavređuje spomenik dok su još živi njegovi akteri.

Ova vremena pokazuju koliko je bilo teško ispraviti istorijski zločin ukidanja crnogorske države, kojoj se i danas opiru oni koji su na poziciji vlasti. Crna Gora jeste država paradoksa. Njen politički ambijent kreiraju ljudi koji ne priznaju njenu nezavisnost, jezik, crkvu, kulturni identitet. U nezavisnoj Crnoj Gori i to je postalo moguće, jer je sloboda najveći domet suverene Crne Gore.

Za pohvalu je i to što smo mi, kao državotvorna partija, shvativši poruku građana na posljednjim parlamentarnim izborima, bez obzira na bojazan od petokolonaških akcija onih koji su na izborima pobijedili, bez kalkulacija priznali rezultate tih izbora i omogućili mirnu tranziciju vlasti.

Za pohvalu je i to što nijesmo nezadovoljne građane podsticali na izlazak na ulice i što smo uložili divovski napor da oni ostanu kod kuće. Do kada, to ne znam, ali je nama Crna Gora u EU jedini cilj, zbog koga ćemo učiniti brojne ustupke i možda se zamjeriti crnogorskim građanima, ogorčenim antidržavnim potezima vladajuće klike. Za pohvalu je njihovo i naše strpljenje.

Antena M: Nerijetko se u javnosti može čuti rečenica “niko nam nigdje neće ponijeti državu”.  Smatrate li da je nezavisnost države Crne Gore nepromjenljiva ili pak ugrožena, budući da mnogi ukazuju na urušavanje građanskog koncepta države i tekovina 21. maja?

Vuković: Tu rečenicu “niko nam nigdje neće ponijeti državu” čula sam više puta. I kad god je čujem znam da ne treba potcijeniti snagu ljudske gluposti i da se ne smijemo smijati trivijalnostima kojima nas zapljuskuju malograđani koji su silom političkih neprilika došli u situaciju da donose odluke i uređuju crnogorsko društvo.

Opasnost ove rečenice je u njenoj banalnosti. Banalnost uvijek računa na ograničenog primaoca poruke.

Ne smetnimo s uma da ovu rečenicu plasiraju navodni branitelji građanske Crne Gore i podržavaoci velikosrpskog projekta. Ona dolazi sa dvije adrese, stoga je još podlija. Konstrukt je organizovane petokolonaške misije u Crnoj Gori, koja finansirana iz rusko-srpskog centra, ima za cilj banalizaciju crnogorskog državnog i nacionalnoga pitanja. Teško je zamisliti da neko fizički nosi Crnu Goru Beogradu ili Moskvi, ali je lako zamislivo crnogorsko izdajstvo, svima nama poznato iz dalje i bliže istorije.

Nije li “iznošenje države” mizerno gostovanje naših zvaničnika i političara na Happy i Pink sceni i njihova opsjenarska priča koje se stidi svaki pošteni, svjesni i savjesni građanin Crne Gore?

To je jedinstveni crnogorski sindrom samoponiženja i samoponištenja. I specifična crnogorska mržnja koja ljude nerijetko izrodi u hajkače, pa imamo medijske i političke hajke kojima se poražava ljudskost, “čojstvo i junaštvo”. U društvu đe je poražen čovjek, građanin nema nikakve izglede.

Da, na djelu je antigrađanska hajka i nacionalistički pir u Crnoj Gori koje sprovode čitaoci i uživaoci opojnih droga velikodržavnih ideja, od Načertanija do Homogene Srbije. Ovdašnji vlastodršci humus su projekta “srpskog sveta” i dok je to tako, nema sigurnosti i stabilnosti u našem društvu.

Antena M: Zabrinjavaju li Vas priče o raznim “non pejperima” i prekrajanju granica?

Vuković: Kad se na Zapadnom Balkanu pomenu granice, znajte da počinju bezgranični nesporazumi.

Smatram da je krajnje vrijeme da EU ozbiljnije uroni u problematiku regiona i učini sve što je u njenoj moći da ga integriše u svoj sistem vrijednosti i omogući bezuslovnu politiku proširenja koja će suziti prostor djelovanja svim kreatorima i pristalicama velikodržavnih tvorevina. U proizvodnji sukoba otišli smo toliko daleko, da nam je postala bliska priča o prekrajanju granica, iako pamtimo i znamo da je pomjeranje “tla” (granica) na ovim prostorima rezultiralo krvavim obračunima i jezivim ljudskim žrtvama.

Pitam se kako se iko usuđuje da maše non-pejper dokumentima u kojima se pokreću pitanja koja nas guraju u nove netrpeljivosti, a Srebrenica nam se juče dogodila. I događa se svakoga dana u umu i u jeziku onih koji negiraju ovaj genocid. Oni ga time ponavljaju i povećavaju broj žrtava. Čovjek čovjeka ubija i riječju. Prejaka je i ubistvena riječ negacije genocida.

Antena M: Kako vidite Crnu Goru za pet godina?

Vuković: Crnu Goru vidim kao članicu EU i državu čijim se budžetom najviše izdvaja za kulturu, prosvjetu i nauku.

Vidim je kao suprotnost političkim nastojanjima sadašnje vlasti, besplodne, bezidejne i zlonamjerne. I vidim tu vlast kao ružno iskušenje koje je opomena nama da nikada više ne dovedemo Crnu Goru u opasnost da filistarski beskičmenjaci upravljaju njome. Vidim je kao državu “artikulisane riječi”, na čijem čelu će biti ljudi velike kulture i ozbiljnoga političkog rafinmana, nepotkupljivi i skromni, kojima su strani nepotizam i korupcija kao najveća niskost.

Prepoznajem buduću Crnu Goru u kojoj će politički lakeji biti na marginama, a ne u središtu političkog života, đe će Pesoine riječi “politika je nezamisliva taština ljudi koji su rođeni da budu kočijaši” biti opomena svim ljudima koji žive u “zanosima i prkosima” svoje umišljene superiornosti.

Jasno vidim najbolje i najobrazovanije mlade ljude kako stvaraju svijest i savjest crnogorskog društva, meritokratiju u svome sjaju, izuzetne i slobodoumne kako prośečnima i podobnima drže lekcije i postaju uzori.

Vidim nepodaničku mladu generaciju koja oslobađa Crnu Goru provincijalnih projekcija Evrosela.

Vidim Crnu Goru koja sebe vidi dijelom Evrope koja će prestati biti sopstvena periferija, Evrope koja će se, povratkom majstora politike i kulture, trijumfalno vratiti na vrh svjetske scene. Vidim samospoznatu i izliječenu Evropu kao rješenje Zapadnog Balkana. Poslije pandemije i velike krize, vidim buđenje i obnovu Evrope, a time i Crne Gore koja ne želi pretrčati preko otvorenih poglavlja, ali ne želi upasti u rupu kolebljivosti onih koji nemaju ideju rješenja. Dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crna Gora neće slaviti na zaglavlju svog evropskoga sna, uvjerena sam.