Vuković: Kada postoji nepisani konsenzus između opozicije i vlasti u Srbiji onda ni Vulinovi stavovi nisu nezamislivi

Odbor za spoljne poslove EP usvojio je juče, podsjećamo, većinu amandmana na tekst rezolucije o Srbiji u kojoj se traži da Srbija uvede sankcije Rusiji, ali i normalizacija odnosa sa Prištinom, radi nastavka puta Srbije ka EU.

Da li je gotovo sa taktiziranjem i jesu li sankcije EU sada gotovo realnost? Podaci govore da Srbija dvije trećine robne razmjene ima sa državama EU, daleko više nego sa Rusijom.

Poruke kancelara Njemačke Olafa Šolca, makar na nivou forme ne ostavljaju nikakvu sumnju šta se očekuje od Srbije. A Šolc nije sam niti je najradikalniji u svojim zahtjevima.

Odavno vlasti u Beogradu znaju da u situacijama kakva je ruska agresija na Ukraijnu, bilo kakvo balansiranje i neutralnost neće imati strpljenje i razumijevanje kao u mirnodopskim uslovima. Jedino što ostaje da se vidi koliko će brzo EU sprovesti u djelo svoje čvrste stavove, ali su oni nedvosmisleni.

Politike bazirane na emocijama će uvijek nadjačati politike zasnovane na transakciono-racionalnim osnovama. Rusija odavno radi temeljno na tri ključne sfere uticaja u Srbiji: energenti, crkva, politički diskurs (partije/civlni sektor/mediji).

To su ključne poluge koje im daju disproporcionalni uticaj u odnosu na kvantitativno sadržajniju i ekonomski važniju robnu razmjenu koju Srbija ostvaruje sa EU. Brisel često ne razumije granice svog uticaja, dok god zanemaruje elemente meke moći koje veoma vješto koristi Moskva. Naročito je problematično da se ekonomska saradnja smatra dijelom meke moći EU, a da to nije niti će ikad biti.

To su materijalistički odnosi, i oni se kao takvi ne internalizuju u društvu. Rusija kroz gore pomenute sfere uticaja osvaja „srca i duše“ građana Srbije. I onda dolazimo do situacije da je srce u Moskvi, a novčanik u Briselu.

Ostavljam čitaocima da procijene koji od dvoje ima trajniji uticaj. Na taj način Vučić je u prilici da opravda svoje klackanje, jer se temeljno radilo na stvaranju pro-Ruske atmosfere u Srbiji, dok se istovremeno to pokušavalo izbalansirati isključivo makro ekonomskom saradnjom koju prosječan građanin ne može da osjeti svakodnevno.

Na samitu Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi (SEECP) u Solunu kojem je prisustvovao i Šolc najavljeno je reaktiviranje Berlinskog procesa. Možemo li reći da je time Otvoreni Balkan “pokopan”?

Ideja Otvorenog Balkana je svoj najveći zamajac dobila u periodu tranzicije vlasti u Berlinu. Posljednji mjeseci vlasti Angele Merkel nijesu iskorišćeni da se Berlinski proces u potpunosti konsoliduje, i njenim silaskom sa vlasti otvorio se vakum koji su vlasti u Beogradu pokušale iskoristiti da novu Vladu u Berlinu dovedu pred svršen čin.

U tome im je u posljednjih par mjeseci nerijetko pomagao i specijalni izaslanik za Balkan Gabrijel Eskobar, koji je u Otvorenom Balkanu vidio priliku da Vašington preuzme mehanizme upravljanja regionalnih procesa, time što bi se kroz insistiranje na inkluzivnosti Otvorenog Balkana implicitno (ili eksplicitno) privolile vlasti u Beogradu da priznaju nezavisnost Kosova.

Ono što se zanemarivalo, i što se očigledno i dalje zanemaruje, jeste činjenica da je ideja Otvorenog Balkana mnogo starija od sadašnje američke administracije, i da su ciljevi mnogo kompleksniji od navodne regionalne ekonomske saradnje.

Pored Šolca jasnu poruku o nedvosmislenom prioritetu koji ima Berlinski proces u odnosu na Otvoreni Balkan poslala je i Ana Pisonero. Prioriteti su jasni, formati kroz koje te prioritete treba ostvariti su jasni.

Dovoljno je reći da u Briselu imaju sve manje strpljenja za manjak progresa na ekonomskoj saradnji koja se ostvaruje kroz CEFTA-u i kroz Berlinski proces, dok se istovremeno cijeli region zamajava idejom o Otvorenom Balkanu kao novim formatom za ekonomsku saradnju.

Mnoge je možda zbunilo prisustvo komesara Olivera Varheljija na samitu u Ohridu, ali uvijek treba naglasiti da šta god obećavali pojedine birokrate koje u tom trenutku možda ostvaruju neke zasebne (čak i nacionalne) politike, samo pristupanje nikad neće zavisiti od njih pojedinačno.

Oni dođu i prođu, a pristupanje moraju odobriti sve zemlje članice, koje će itekako imati informaciju o stepenu kompatibilnosti zemalja regiona sa politikama EU. Kad vam se jasno pošalje poruka da se ta kompatibilnost može ostvariri jedino i mjerodavno kroz postojeće okvire, a ne neke nove, onda su prioriteti jasni.

Vučić je do sada uspijevao da “obrlati” zapadne lidere, dok je istovremeno brižljivo “gajio” desničarsku opoziciju kako bi se u Briselu i Vašingtonu prodao kao “prozapadni” političar. Srpski svet ima svoj sajt vulin.rs. U Kruševcu se u “dječijim kampovima” pod ruskom zastavom i u prisustvu ljudi sa slovom „Z“ vrši “obuka djece”. Postoji li na Zapadu svijest o tome? I kako to obuzdati?

Mnogo toga je već rečeno o krajnje provokativnom ponašanju ministra Aleksandra Vulina. Izvjesno je da se radi o standardnoj matrici funkcionisanja agenata provokatora, koji sa malo napora (čitaj, povremenom izjavom) želi izazvati disproporcionalnu reakciju druge strane, i na osnovu te reakcije sebe (ili svoju grupu) proglasiti žrtvom ili martirom agresivnog ponašanja druge strane, u ovom slučaju Zapada.

Na sreću ili nažalost, na njegove poruke Zapad ne nasijeda. Gledajući sa strane, poražavajuće je za svaku Vladu da se ignorišu stavovi nekog ko je bio ministar u više saziva, jer bi po nekoj ustaljenoj praksi ipak njegove stavove trebalo uzimati makar sa uvažavanjem ili pozornošću, što u ovom slučaju ne možemo primijetiti.

Međutim, pored metoda i sadržine, koji se očigledno s velikom pažnjom ignorišu na Zapadu, mnogo je važnije razumjeti posljedice takvog ponašanja.

U teoriji političkih nauka kada se proučava primjenjivost i prihavtljivost određenih politika često se koristi analitički okvir pod nazivom Overtonov prozor.

U okviru tog prozora nalaze se politike koje se smatraju normalnim, popularnim i prihvatljivim. Taj prozor je na spektru politika i nalazi se između ekstrema koji su „nezamislivi“, „ekstremni“ i „radikalni“.

Kada želite da primjenite sadržinu politika koje su trenutno u Overtonovom prozoru, i recimo uključite radikalnu ideju koju biste da normalizujete, svaki dobar konsultant (a čini se da takvih ima) će vam reći da se to ne čini tako što ćete govoriti o toj radikalnoj ideji.

Naprotiv, metoda da se ostvari radikalna ideja jeste da se počne agresivno govoriti i diskutovati o „nezamislivoj“ ideji, kako bi se ta radikalna ideja učinila manje problematičnom. Jasno je da je radikalna ideja (Otvoreni Balkan) kojom bi se pomirenje u regionu ostvarilo ekstremnom liberalizacijom tržišta, a istrovremeno sve goruće teme gurnule pod tepih, postaje manje opasna dok god ima neko da forsira nezamislivu ideju (srpski svet).

Na taj način ciljevi i metodi koje forsira predsjednik Vučić, a koje sublimira Otvoreni Balkan, postaju prihvatljivi za mnoge, dok god ona nezamisliva ideja Vulina okupira javni prostor i regionalne debate.

Na isti način možete čitati i metod kojim se političko-partijski spektar u Srbiji gura u desno, kako bi nekadašnja desnica sebe zakamuflirala u neki centar koji pokušava da izbalansira nekad nezamislive ekstremne desničare koji su sada važan sudionik u javnom diskursu.

Sve je to Zapadu jasno, ostaje pitanje, ima li Zapad bilo kakav način (pa čak i strpljenje) da se time bavi. Ipak je to pitanje za javnost u Srbiji. Jedini način da se odbrani već pomenuti prozor od normalizacije radikalnih ideja jeste da postoje političke snage koje bi imale svoje nešto radikalnije stavove od onog što je sada prihvatljivo.

Kako kada gotovo svi mediji, opozicija, crkva.. u Srbiji rade u korist režima?

Čini se da postoji neki nepisani konsenzus između opozicije i vlasti u Srbiji da se politika odvija desno od centra, i da je to stvarnost u kojoj se svi komotno osjećaju. E tada ni Vulinovi stavovi više nijesu nezamislivi, čak ni opoziciji i civilnom sektoru.

Ako misle da će ignorisanjem takvih ideja one same od sebe nestati, očigledno ne razumiju koja se radikalna ideja krije iza te nezamislive. Tu nastaje problem.

Šta očekivati od predstojećeg susreta Abazović-Vučić u Beogradu. Iz Crne Gore se šalju signali da je resetovanje moguće ako Srbija prihvati da je Crna Gora nezavisna, te ako Srbija ne pristupi tako da Crna Gora bude inferiorna.

Kao neko ko se dugo bavi međunarodnim odnosima, veoma sam osjetljiv na termin kojim se najavljuje neko resetovanje. Svi dobro pamtimo neuspjeli pokušaj resetovanja odnosa SAD i Rusije, kada je administracija u Vašingtonu naivno vjerovala da guranjem pod tepih velikih tema može se ići naprijed sa Rusijom.

U međuvremenu, dobili smo represiju nad opozicijom u Rusiji, nezapamćeno miješanje Rusije u političke procese velikog broja država Zapada, podršku Moskve totalitarnim i represivnim režimima širom svijeta, vojnu agresiju na Ukraijnu, i sada prijetnju globalnom glađu kojom Moskva želi da zadrži makar privid globalnog uticaja.

U Vašingtonu se vjerovalo da će jačanje trgovinske saradnje sa Rusijom za efekat imati naglu demokratizaciju Rusije. Pokazalo se ono što je politička teorija već odavno odbacila kao neodrživu tezu, da teza takozvanog “mira zlatnih lukova” koja pretpostavlja da dvije zemlje koje na svojoj teritoriji imaju McDonalds nikad neće ući u sukob jednostavno ne stoji i da je užasna podvala neo-liberalne škole mišljenja.

Upravo svjedočimo užasima ruske agresije na Ukrajinu, kojoj su prethodile godine pokušaja Moskve da “normalizuje” odnose sa Kijevom upravo kroz agresivne trgovinske sporazume kojima bi se legitimisali asimetrični odnosi između dvije zemlje.

I kad bi Ukrajina tražila da Rusija prestane da se miješa u njena unutrašnja pitanja, da prestane sa zloupotrebom crkve u političke svrhe, da prestane sa zloupotrebom identitetskih pitanja poput jezika u političke svrhe, da prestane sa zloupotrebom i aproprijacijom kulturne baštine Ukrajine, da prestane sa medijskim pritiscima na Ukrajinu, itd. Rusija bi kao rješenje nudila novi trgovinski sporazum kojim bi se “resetovali” odnosi.

I svi znamo kako je to završilo. Ako iz ovoga ne možete vidjeti obrazac odnosa Beograda prema Crnoj Gori, u kojoj je Otvoreni Balkan rješenje a sve ostalo se gura pod tepih, onda je moguće već kasno.

Onda postoji bojazan da je u Beogradu uveliko prevaziđen prag radikalnih ideja, i ide se ka normalizaciji onih nezamislivih koje se za sad pripisuju provokaterstvu ministra Vulina. Tu ni žovijalnost premijera Abazovića neće biti od pomoći da se istinski “relaksiraju” odnosi između dvije zemlje. Naprotiv.

Lideri u Parizu, Berlinu, Rimu brinu da ne “ponize” Putina. Ima li većeg poniženja za režim u Moskvi od Buče, Mariupolja, Harkova… gdje Ukrajinci, koji brane svoju teroritoriju i bore se za demokratske principe cijele Evrope, krvlju plaćaju tu cijenu?

Postoji još jedan veoma bitan detalj koji dodatno upotpunjuje mozaik političko-vojne katastrofe koju u ovom trenutku doživljava Rusija na bojištima širom Ukrajine. Postojalo je istinsko vjerovanje da će ulazak ruske vojske biti slavljen kao oslobodilački od strane onog “ruskog naroda” kojeg navodno ruska vojska tamo brani.

Na njihovo veliko iznenađenje, upravo to stanovništvo koje većinski govori ruski jezik kao maternji pruža najveći otpor ruskoj agresiji.

Upravo su ti gradovi kuda je navodno išla ruska verzija srpskog sveta, tzv. ruski mir, pod najvećim udarima ruske artiljerije. Nije bilo parade dobrodošlice ruskoj vojci u ni jednom od tih gradova.

Crkva koja je bila pod ingerencijom Moskve, dakle ista ona koja je promovisala ideje slične onima koje se u našem regionu mogu svesti pod tezu o dva oka u glavi, otkazala je poslušnost Ruskoj pravoslavnoj crkvi i proglasila nezavisnost.

Upravo je agresija ruske vojske ojačala zaseban nacionalni osjećaj kod Ukrajinaca i ohrabrila ih da prestanu prihvatati aproprijaciju svoje kulturne baštine. Dakle kolaps ruskog mira se dešava upravo tamo gdje je navodno bila potreba da se on najviše brani.

Možda ovo bude korisna lekcija za kreatore Srpskog sveta, da ne precjenjuju svoje ideje i da je bolje da ih ostave začaurene u 19. vijeku.

Ruska agresija na Ukrajinu do srži je ogolila ruske ljude u regionu, gdje se uticaj politike Moskve pokazao destruktivnim. Milorad Dodik je “odložio” secesiju za šest mjeseci. Kako se to može tumačiti? Da li je to signal da invazija Rusije u Ukrajine ne ide po planu?

Mislim da sam prethodnim pitanjem odgovorio na ovo.

Putin je priznao cilj invazije – dakle nije širenje NATO već širenje ruske imperije. Kako vidite kraj ruskog rata u Ukrajini? Da li će rat u konačnici ubrzati kolaps Putinovog režima i eventualnu dezintegraciju ruske države o kojoj se nerijetko može čuti?

Mislim da je neozbiljno u ovom trenutku govoriti o bilo kakvoj dezintegraciji Rusije. Istovremeno, potvrdile su se sve one analize kojima se jasno ukazivalo na ekspanzionističke namjere Rusije, koje su bile pojačane šovinističkim stavom prema svim susjedima.

Prije invazije nerijetko ste mogli čuti da su obje strane jednako krive, da obje strane griješe, da obje strane imaju svoje ekstreme, dakle nerijetko se pribjegavalo lijenoj ekvibrilistici kojom se rješenje tražilo između navodnih ekstrema.

Pokazalo se da u ovako asimetričnim odnosima, nijesu svi esktremi isti, i da se jasno mora imati u vidu ko je agresor a ko žrtva.

Nije Ukrajina pretendovala na teritoriju Rusije prije invazije; nije Ukrajina pretendovala na kulturnu baštinu na teritoriji Rusije; nije Ukrajina smatrala da ima legitimno pravo da “brani” građane Rusije od politika koje dolaze iz Moskve; nije Ukrajina smatrala da ruska nacija ne postoji, ili da je ruski identitet nepostojeći.

Nakon agresije Rusija će morati da se suoči sa zaostavštinom sadašnjeg režima u Kremlju. Neizbježan će biti proces deputinizacije, kojim će se sve ove prethodno navedene teme konačno tretirati kako treba, baš kao što se Njemačka suočila sa politikama koje su u ime njemačkog naroda razorile svijet u Drugom svjetskom ratu.

Postoji nada da će se nakon bolnog procesa deputinizacije možda i odnosi između Rusije i Ukrajine normalizovati, i bazirati da istinskom razumijevanju koje je nemoguće bilo ostvariti agresivnom trgovinskom razmijenom koja se svih ovih godina nudila kao jedino rješenje.