Ruski analitičar objasnio zašto ruska vojska gubi rat u Ukrajini

No nakon što smo krajem marta i početkom aprila svjedočili masovnom povlačenju ruskih snaga s pozicija oko Kijeva i Černihiva koje su teško i uz goleme gubitke osvojile, postalo je jasno da je bitka za Kijev izgubljena, a samim time i glavni cilj rata – rušenje demokratski izabranih ukrajinskih vlasti i njihova zamjena kvislinškim režimom, što su Vladimir Putin i njegovi zvaničnici cinično opisivali kao “denacifikaciju”. 

Preostaje im sekundarni cilj, osvajanje preostale teritorije odmetnutih pokrajina Donjeck i Lugansk u kojima su ruski separatisti proglasili, a Moskva priznala nezavisne “narodne republike” (DNR i LNR), kao i dodatne teritorije na istoku i jugu Ukrajine, poput pokrajine Herson, čiji je glavni grad već pod ruskom kontrolom. Tu je, naravno, i Mariupolj, čije je potpuno osvajanje pitanje dana, što će biti značajan uspjeh na koji će se Rusija moći pozvati jednom kad odluči završiti rat.  

Tvrdnja ruskog zamjenika ministra odbrane, generala Aleksandra Fomina, da je povlačenje izvedeno kao zalog dobre volje i “buduće suradnje” u pregovorima s Ukrajinom očita je laž jer, da je tako, ruske snage ne bi nastavile razarati druge dijelove Ukrajine niti bi masakrirale stotine civila u regiji iz koje su se povukle. 

Superiornost na papiru i bitno drugačija stvarnost

Ruska vojna superiornost nad Ukrajinom bila je golema, barem na papiru. No kako u svojim detaljnim analizama na Twitteru objašnjava ruski vojni analitičar iz američkog Centra Wilson Kamil Galejev, ruska vojska je, uprkos imidžu koji je gradila decenijama, slaba i u stvari ne zna ratovati jer nema gotovo nikakvo iskustvo ratovanja protiv drugih regularnih vojski nakon Drugog svjetskog rata. 

Galejev se u svojoj analizi ruske vojne slabosti poziva na pomalo neočekivani autoritet: Igora Strelkova, bivšeg agenta ruskog FSB-a koji je odigrao ključnu ulogu u aneksiji Krima i uspostavi separatističkih paradržava u ukrajinskom Donbasu 2014. (gdje je neko vrijeme bio i ministar odbrane), a koji je sam u intervjuu na ruskoj televiziji priznao da je Rusija na osvojenoj teritoriji uglavnom kontrolisala samo uske koridore oko cesta i da “ukrajinsko vojno zapovjedništvo djeluje za red veličine kompetentnije od ruskog”. 

Ruska vojska i njena prethodnica, sovjetska Crvena armija, bile su prilično uspješne u suzbijanju civilnih nereda u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968. itd., ali bile su manje uspješne u suzbijanju gerilskih pokreta u Avganistanu i Čečeniji. Iako su čečenski separatisti bili gerilci bez dovoljno teškog naoružanja i odgovarajuće protivzračne odbrane, Rusi su pretrpjeli velike žrtve i izgubili Prvi čečenski rat, uprkos ogromnoj materijalnoj i vojnoj nadmoći.

Od 2. svjetskog rata jedina prava vojska protiv koje su ratovali bila je gruzijska

Slomili su otpor pobunjenika tek u Drugom čečenskom ratu, kad su pribjegli taktici s kojom nisu mogli izgubiti – opkolili su glavni grad Grozni i uništili ga do temelja, sve dok, više od dva mjeseca kasnije, pobunjenici nisu bili prisiljeni na očajnički proboj i bijeg iz grada pri kojem su mnogi izginuli. Kad su UN-ovi humanitarci ušli u osvojeni grad, opisali su ga kao “devastiranu i još uvijek nesigurnu pustoš prepunu tijela”. UN je tri godine kasnije opisao Grozni kao najrazoreniji grad na svijetu.

Jedini rat protiv konvencionalne državne vojske koji je Rusija vodila u 75 godina, od kraja Drugog svjetskog rata, bio je onaj u Gruziji, koji je trajao manje od dvije sedmice i u kojem je ruska superiornost nad malenom Gruzijom, koja nema ni 4 miliona stanovnika (dok Rusija ima oko 145), bila naprosto prevelika. Neprijatelji s kojima je Rusija direktno ratovala u pravilu nisu imali standardnu vojnu strukturu, obuku ni naoružanje.

A dok ruska propaganda slavi njenu vojsku kao učinkovitu i moćnu, stvarnost je bila puno turobnija i prije nego što ju je rat u Ukrajini do kraja razotkrio. Ruske vojarne, kako pokazuju brojni izvještaji lokalnih medija, redovno reketare mafijaši, dok  vojnike zlostavljaju, ponižavaju, pa čak i tjeraju na homoseksualnu prostituciju ili silovanje.

Vojnike se zlostavlja i reketira, utjecajne generale “čisti”

To je ilustrirao i slučaj ruskog vojnika koji je 2019. pobio osam kolega u vojarni, nakon čega je ustvrdio da su mu časnici rekli da će ga taj dan grupno silovati. Dedovščina, što je ime za praksu psihičkog i fizičkog zlostavljanja novaka u vojarnama, uključujući i silovanje, praksa je koja seže još iz vremena Crvene armije, a za koju ruski zapovjednici neuvjerljivo tvrde da je iskorijenjena. 

Reket nad vojskom prolazi jer, kako ističe Galejev, mafijaši u Rusiji ne predstavljaju “paralelnu državu”, već su u suštini samo još jedna, neslužbena grana istog tog državnog aparata. Ruska vlada, po njegovom mišljenju, toleriše takav reket i maltretiranje kako bi držala vojsku nisko u hijerarhiji moći. Razlog je jednostavan – režim, koji mahom sačinjavaju aktualni i bivši pripadnici državno-sigurnosnog aparata, ustvari se boji vojske i želi spriječiti mogućnost da vojska izvede državni udar.

A budući da moćni državno-sigurnosni aparat, proizašao iz notornog sovjetskog KGB-a, može s lakoćom suzbiti masovne proteste, pa čak i oružani revolt, vojska je u stvari najveća prijetnja opstanku režima, smatra Galejev. To je glavni razlog zbog kojeg je ruski režim praktički kastrirao vojsku, dok u isto vrijeme živi na staroj slavi vojne pobjede nad nacističkim Trećim Rajhom. 

Jedna korisna mjera za držanje vojske pod kontrolom je provođenje čistke nakon svakog rata. Naime, u vrijeme mira vojska je obuzdana protokolima, smjernicama i nadzorom državno-sigurnosnog aparata i civilnih vlasti.

No u ratno vrijeme vojna moć postaje sve manje utemeljena na proceduri i doktrini i sve više na osobnoj sposobnosti i odlučivanju zapovjednika čije naredbe vojnici bespogovorno slušaju. Stoga režim nakon rata eliminiše uticajne zapovjednike i ostavlja one manje uticajne, čime vrši negativnu selekciju, navodi Galejev.

Osim toga, režim kontroliše vojsku postavljajući pripadnike sigurnosno-obavještajnog aparata na zapovjedničke pozicije, ali i podstičući kulturu ekstremnog antiintelektualizma među časnicima. Galejev je podijelio i nedavni snimak iz debatne emisije na ruskoj državnoj televiziji u kojoj voditelj drsko prekida vojnog časnika koji traži minut šutnje za sve poginule ruske vojnike u Ukrajini, kojih je očito daleko više nego što to Kremlj priznaje. 

“Specijalne operacije”: Od ubojstva Nemcova do napada na Ukrajinu

Rusku vojnu doktrinu često opisuju kao usredsređenu na artiljeriju. Ali to je logična posljedica kada su trupe demoralizovane i loše obučene i vođene. Ne mogu se boriti izbliza, pa moraju izdaleka pokušati uništiti neprijatelja i tako slomiti otpor. Primat artiljerije je način da se vojska nekako bori, uprkos nesposobnom kadru, zaključuje Galejev. 

Putinova naklonjenost, pa i opsjednutost sigurnosno-obavještajnim aparatom u kojem je i sam stasao očituje se i u državnom prazniku koji je proglasio 27. februara- Danom snaga za specijalne operacije. Posebno je zanimljiva koincidencija, za koju je prilično teško vjerovati da je samo to, da je Putin najavio novi praznik 26. februara 2015. Dan kasnije – dakle, na ono što se otada slavi kao Dan snaga za specijalne operacije – opozicioni čelnik Boris Nemcov ubijen je usred Moskve, preko puta Kremlja. 

Za Putinov režim je atentat na Nemcova bio specijalna operacija baš kao što je i invazija na Ukrajinu, za koju je očekivao da će biti dovršena bez pravog otpora i uz minimalne gubitke, poentira Galejev. To je, po njegovom mišljenju, režim sigurnosnih agenata, odnosno špijuna, koji se igraju vojnika u želji za vojnom slavom. 

Putina je i Peta uprava Savezne sigurnosne služba Ruske Federacije (FSB) navodno uvjeravala da će ukrajinske oružane snage i političari mahom preći na njihovu stranu kad ruska vojska uđe u zemlju. Drugim riječima, govorili su Putinu ono što želi čuti.

Kad je Putin shvatio da ga je Peta uprava FSB-a, zadužena za inostranstvo, prevarila u procjenama ishoda invazije i vojno-političke situacije u Ukrajini, za kaznu je dao uhapsiti njene ključne ljude, generala pukovnika Sergeja Besedu i njegova zamjenika Anatolija Boljuha, pod optužbom za pronevjeru i “pružanje nekvalitetnih obavještajnih podataka”.

Sistemska korupcija u vojsci

“Putin je bijesan, mislio je da će cijeli rat biti brzo gotov, za jedan do 4 dana, i da će bez problema pobijediti”, ustvrdio je još u prvim danima rata bivši estonski ministar obrane Rino Terras, pozivajući se na upućene obavještajne izvore. O razmjerima Putinovog podcjenjivanja ukrajinskog domoljublja i volje za otporom ruskoj okupaciji svjedoči i njegov groteskni poziv ukrajinskim vojnicima i časnicima da sami svrgnu s vlasti “bandu narkomana i neonacista u Kijevu”.

Naravno, razlog za očajno stanje ruske vojske, od logistike i opremanja snaga nadalje, leži i u sistemskoj korupciji koja je izjela lanac vojnog snabdijevanja iznutra. Popis odgovornih za korupciju je dug, ali glavni odgovorni zasigurno je Putinov (dosadašnji) miljenik i ministar obrane Sergej Šojgu, koji je 2012. zamijenio čuvenog reformatora i modernizatora Anatolija Serđukova.

On se, naime, zamjerio vojnoj industriji, očito naviknutoj na namještene poslove i provizije, a Šojgu je očito žrtvovao modernizaciju i održavanje oružanih snaga za vlastiti politički probitak. Nije ni čudno da je Šojgu, nedugo od početka rata, nestao iz javnosti na nekoliko sedmica, uz spekulacije da je doživio srčani udar, prije nego što se nedavno kratko pojavio pred kamerama.

“Kremlj je proveo posljednjih 20 godina pokušavajući modernizirati svoju vojsku. Velik dio tog budžeta je ukraden i potrošen na megajahte na Kipru. Ali kao vojni savjetnik ne možete to prijaviti predsjedniku. Stoga su mu umjesto toga prijavili laži”, kaže bivši ruski ministar vanjskih poslova i Putinov kritičar Andrej Kozirev.

Crvena armija se spremala za nuklearni rat i kopala krompire

U stvari, tvrdi Galejev, ruska vojska je samo površno reformisana Crvena armija, a Crvena armija je imala tri funkcije: pobijediti u nuklearnom ratu, pacificirati satelitske države poput Čehoslovačke ili Avganistana i – kopati krumpir.

Glavno borbeno vozilo pješaštva u Crvenoj armiji koje se i dalje koristi u ruskoj vojsci, BMP-1, vojnici su često zvali “masovna grobnica pješaštva” zbog njegovog izuzetno slabog oklopa koji ga je činio izuzetno ranjivim u slučaju pogotka projektilom ili nalijetanja na minu. A zbog lošeg ergonomskog dizajna vojnicima je teško na vrijeme se izvući iz pogođenog vozila i često živi izgore u njemu. 

BMP-1 se pokazao vrlo lošim izborom u konvencionalnom ratu, ali njegova svrha bila je eventualni nuklearni rat, zbog čega ima dobru zaštitu od radijacije. Slične probleme s oklopom i dizajnom imaju i drugi sovjetski oklopnjaci i tenkovi, kakvih je ruska vojska puna, što su uzalud pokušali kompenzovati raznim improvizovanim.

Što se kopanja krompira tiče, ono je bilo uobičajena aktivnost sovjetskih vojnika koji su služili kao pomoćna radna snaga na polju za sjetvu, navodnjavanje i žetvu od Sibira do Uzbekistana.

Galejev čak smatra da je sovjetska vojska ostala pasivna u vrijeme masovnih prosvjeda koji su doveli do raspada SSSR-a 1991. jer je veliki dio vojske bio na polju. 

Napad na Čehoslovačku 1968. kao model za napad na Ukrajinu

Treća funkcija Crvene armije, pacifikacija neposlušnih zemalja poput Mađarske i Čehoslovačke, ključna je za današnji kontekst jer je “specijalna vojna operacija” u Ukrajini 2022, prema Galejevu, osmišljena upravo po uzoru na Operaciju Dunav u Čehoslovačkoj 1968.

Upravo tu, čini se, leži razlog zašto je u Ukrajinu poslan premali broj vojnika za zauzimanje tako velike zemlje – Putin i njegovi poslušnici uvjerili su sami sebe da to neće biti pravi rat, baš kao što nije bio ni u Čehoslovačkoj ili Mađarskoj. Drugim riječima, povjerovali su u vlastitu propagandu o specijalnoj operaciji. 

Drugi razlog je, doduše, vjerovatno to što nisu ni imali dovoljno borbeno spremnih snaga. Nekih 190 hiljada vojnika, koliko su poslali u Ukrajinu, možda je naprosto bilo najviše što su mogli poslati, nadajući se da će biti dovoljno. Dovoljno govori podatak da je u mnogo manju Čehoslovačku 1968. poslano 500 hiljada vojnika, gotovo dvostruko više.

Zahvaljujući tome mogli su se podijeliti na dva ešalona koja su napredovala jedan za drugim, dok je invazija u Ukrajini vođena sa samo jednim ešalonom, što je omogućilo braniteljima konstantne napade na logistiku i ranjive jedinice u zaleđu. I 1968. i 2022. Moskva je koristila vojne vježbe kao paravan za gomilanje snaga na granici, a u oba slučaja vojnici poslani na vježbe sve do kraja nisu znali gdje će zapravo biti poslani.

Ali, za razliku od Čeha i Slovaka, Ukrajinci su bili spremni. Bili su i adekvatno naoružani (zahvaljujući pomoći Zapada), očito su unaprijed znali za ruske planove, poput zauzimanja vojnog aerodroma Antonov u Hostomelu kod Kijeva, koji je trebao služiti kao poligon za iskrcavanje glavnine ruskih snaga iz vazduha, i pružili su silovit otpor koji je ruske agresore zatekao. 

Ruska vojska precijenjena, ukrajinska podcijenjena

Takođe, ruski zapovjednici šalju snage u frontalni napad na utvrđene obrambene pozicije Ukrajinaca na istoku zemlje, što rezultira velikim gubicima i slabim napretkom. No Rusi su tome donekle doskočili šaljući kao topovsko meso na prvu liniju mobilizovane mladiće iz Donbasa.

Mariupolj je pokazao da branitelji mogu dugo držati i potpuno razoreni grad ako imaju streljiva i hrane. U međuvremenu je otkriveno da su ukrajinske snage izvana helikopterima u Mariupolj dopremale nove zalihe i evakauisale ranjenike, Rusima pred nosom, leteći na desetak metara visine. Ipak, ruske snage su ih na kraju otkrile i srušile nekoliko helikoptera, nakon čega je nastavak očito postao nemoguć.

Ali ukrajinski helikopteri su, po svemu sudeći, na sličan način uspjeli ući u samu Rusiju, izbjeći vazdušnu odbranu i raketirati skladište goriva u Belgorodu.

Ukrajina nije priznala ovaj napad, ali on je nanio dodatan udarac ruskom samopouzdanju. Rusija naprosto nije shvatila da je ukrajinska vojska iz 2022. daleko kvalitetnija od one iz 2014, kada joj je u “hibridnom” ratu s Rusijom i njenim saveznicima, separatistima iz Donbasa, prijetio kolaps. Ali reformisala se i naučila je iz svojih grešaka, dok Rusija očito nije, živeći na staroj vojnoj slavi i megalomanskoj predodžbi o vlastitoj snazi.

Upravo se visoka reputacija ruske vojske pokazala kao njena ozbiljna slabost. Vojni zapovjednici očito su govorili nadređenima ono što žele čuti, a zapadni analitičari takođe su povjerovali u njihove formalne izvještaje i fundamentalno precijenili rusku vojsku koja je, ne računajući nuklearni arsenal, otužna.