Video
Ovaj fenomen poznat je kao Pelcmanov efekat i opisuje tendenciju ljudi da preuzimaju veći rizik kada vjeruju da su bolje zaštićeni.
Koncept je formulisan tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Iako nije univerzalno prihvaćen kao objašnjenje svih promjena u ponašanju, i dalje je važan za razumijevanje načina na koji ljudi reaguju na bezbjednosne tehnologije, prenosi B92.
Danas brzina od 130 km/h u velikom SUV-u može da djeluje sasvim uobičajeno. Kabina je tiha, automobil stabilan, a elektronski sistemi pomažu vozaču da održi pravac i reaguje na potencijalne opasnosti. Zbog toga vozač ponekad može da potcijeni stvarnu brzinu i posljedice eventualne greške.
Međutim, zakoni fizike nisu se promijenili. Pri velikim brzinama zaustavni put je duži, a posljedice sudara mogu biti ozbiljne bez obzira na broj ugrađenih bezbjednosnih sistema.
Tehnologija ne može da zamijeni pažnju za volanom
Automatsko kočenje, sistemi za održavanje vozila u saobraćajnoj traci, adaptivni tempomat i prepoznavanje pješaka mogu značajno da doprinesu bezbjednosti. Ipak, nijedan od njih ne može da ukloni sve rizike niti da garantuje izbjegavanje sudara.
Problem nastaje kada vozač počne da se previše oslanja na tehnologiju i zanemaruje sopstvenu odgovornost. Pretjerano samopouzdanje, nepažnja ili pogrešna procjena situacije mogu da dovedu do nesreće čak i u automobilu sa najsavremenijom opremom.
Pelcmanov efekat zato podsjeća na važnu činjenicu: što se bezbjednije osjećamo, to je važnije da ne zaboravimo na rizike. Tehnologija može da pomogne u sprečavanju nezgoda, ali pažljivost, prilagođena brzina i odgovorno ponašanje i dalje su ključni za bezbjednu vožnju.
Preporučeno
