To pitanje postaje još značajnije kada se ova inicijativa ne posmatra izolovano, već kao dio niza odluka i prijedloga koji su posljednjih godina izazvali ozbiljne polemike o odnosu prema antifašističkom nasljeđu države.

SIMBOLI NIJESU SLUČAJNI

Radosav Ljumović nije bio samo pjesnik. Bio je revolucionar, politički zatvorenik Kraljevine Jugoslavije i dobrovoljac Internacionalnih brigada u Španskom građanskom ratu, gdje je 1938. godine poginuo boreći se protiv Frankovih fašističkih snaga.

Od 1959. godine njegovo ime nosi Narodna biblioteka u Podgorici. Šezdeset šest godina kasnije postavlja se pitanje da li ono treba da nestane sa fasade ustanove koja je generacijama predstavljala simbol kulture i obrazovanja.

Upravo zato se ovdje ne radi o Marku Miljanovu, već o Radosavu Ljumoviću. Ne o tome ko zaslužuje ulicu ili biblioteku, nego o tome ko više ne zaslužuje da ostane dio javnog prostora.

Jer, imena nijesu samo natpisi na zgradama. Ona su dio kolektivnog pamćenja. Ona govore šta jedno društvo bira da pamti, a šta prepušta zaboravu.

OD ULICA DO BIBLIOTEKA – ISTI OBRAZAC

Ovo nije prvi put da se otvara pitanje antifašističkih simbola.

U Nikšiću je 2023. godine Savjet za davanje naziva ulica predložio da se ukinu ili promijene nazivi Ulice Narodnih heroja i Partizanskog puta, dok su među novim imenima predloženi Blagoje Jovović, Pavle Bulatović, Boško Vuksanović, Mitar Barać i Dragan Kujović. Upravo je taj spoj – uklanjanje naziva koji neposredno podsjećaju na Narodnooslobodilačku borbu i uvođenje novih istorijskih referenci – izazvao burne reakcije UBNOR-a i dijela stručne javnosti, koji su upozorili da se ne radi o običnom preimenovanju, već o pokušaju izmjene antifašističkog identiteta grada.

Godinu kasnije, u Pljevljima su lokalne vlasti donijele odluke da pojedine ulice dobiju nazive Branka Krvavca, Vukomana Tešovića, Đurka Bojovića i Eldina Hrapovića. Ministarstvo kulture osporilo je zakonitost procedure zbog izostanka propisane saglasnosti države, dok su CGO, HRA i ANIMA upozorili da takve odluke predstavljaju primjer istorijskog revizionizma i dodatno produbljuju podjele oko kulture sjećanja.

Poruka je jasna: ne brišu se samo nazivi ulica, već simboli istorije grada.

Sada je na red došla biblioteka.

Zanimljivo je i to od koga je zapravo došla ova inicijativa.

Prema pisanju medija, prijedlog je zvanično podnio član Savjeta Novica Đurić, obrazlažući ga kao „čin istorijske pravde“ prema vojvodi Marku Miljanovu Popoviću, čiji se doprinos crnogorskoj istoriji, kulturi i književnosti ne može dovoditi u pitanje. Inicijativu su podržali Bećir Vuković, Emilo Labudović i Novica Đurić, dok je predsjednica Savjeta Gorica Vukićević bila uzdržana, uz ocjenu da se ovakve odluke ne bi smjele donositi bez šireg dogovora, argumentacije i ozbiljne javne rasprave. Konačnu riječ o promjeni naziva trebalo bi da da Skupština Glavnog grada.

I upravo u svjetlu posljednjih promjena u političkoj areni Skupoštine Glavnog grada tajming ove inicijative je više nego znakovit i sve, samo ne slučajan.

KAKO SE MIJENJA KULTURA SJEĆANJA

Kultura sjećanja se rijetko mijenja spektakularnim odlukama. Ona se mijenja postepeno.

Prvo nestaju imena sa tabli, zatim sa fasada institucija, a potom iz školskih programa, javnih obilježavanja i kolektivnog govora.

Na kraju ostaje generacija koja više ne zna zbog čega je neko ime uopšte bilo važno.

Upravo zbog toga dio stručne javnosti upozorava da se u Crnoj Gori posljednjih godina vodi borba za redefinisanje javnog pamćenja. Formalno, niko ne dovodi u pitanje antifašizam kao ustavnu vrijednost. Međutim, u praksi se sve češće osporavaju ili uklanjaju upravo simboli koji su decenijama predstavljali njegov najvidljiviji izraz.

Ne uklanja se antifašizam iz Ustava, ali se postavlja pitanje uklanja li se polako iz javnog prostora.

Jer država svoje vrijednosti ne pokazuje samo kroz ustavne odredbe. Pokazuje ih kroz nazive škola, biblioteka, ulica, trgova i spomenika. Upravo oni govore koje ličnosti i koje ideje društvo smatra vrijednim trajnog pamćenja.

DVIJE VERZIJE ISTORIJE

Zagovornici ovih promjena tvrde da je riječ o ispravljanju istorijskih nepravdi i vraćanju drugih ličnosti u fokus javnosti. Takvo pravo postoji u svakom demokratskom društvu.

Ali postavlja se pitanje: zašto gotovo uvijek upravo na račun antifašističkih simbola?

Zašto se ne otvaraju nove biblioteke, škole ili ulice koje bi nosile imena drugih istorijskih ličnosti, već se mijenjaju postojeći nazivi koji decenijama predstavljaju dio antifašističkog identiteta Crne Gore?

Upravo se u tom pitanju nalazi jasna politička poruka.

Jer promjena imena nije samo promjena table, to je promjena vrijednosne hijerarhije.

Nijedna od ovih odluka, posmatrana pojedinačno, nije dovoljna da promijeni istoriju, jer se ona rijetko mijenja jednim potezom.

Mnogo češće mijenja se nizom malih odluka koje pojedinačno djeluju administrativno, a zajedno mijenjaju način na koji jedno društvo pamti svoju prošlost.

Zato slučaj biblioteke „Radosav Ljumović“ nije samo pitanje jedne ustanove.

On je sad postao dio mnogo većeg problema, onog u kom aktuelna parlamentarna većina sa svojim lokalnim satelitima, korak po korak, mijenja kulturu sjećanja na kojoj je izgrađen savremeni identitet Crne Gore.

Jer kada iz javnog prostora počnu da nestaju imena ljudi koji su živote položili u borbi protiv fašizma, nije dovoljno pitati ko dolazi umjesto njih.

Mnogo je važnije pitati – šta zajedno sa tim imenima nestaje iz kolektivnog pamćenja.