Video
“Niko drugi ne govori o Srbima kao genocidnom narodu, niko se ne bavi uopšte time. U rezoluciju ne samo da se ne pominje bilo kakva kolektivna odgovornost već se isključivo insistira na činjenicama koje se su utvrđene na međunarodnim sudovima, a sudovi se bave individualnom krivičnom odgovornošću”, kazao je on.
Što se tiče drugog amandamana koji najavljuje crnogorska Vlada, a tiče se nepovredivosti Dejtonskog mirovnog sporazuma, Hodžić nekadašnji portparol u haškom tribunalu i uposlenik Ujedinjenih nacija, navodi da nikakva rezolucija niti potvrđije niti razgrađuje Dejtonski sporazum.
Unutrašnja borba koja se, kako kaže, odvija u Crnoj Gori, nažalost se manifestuje kroz to što je najavljena podrška Rezoluciji o genocide o Srebrenici, a sa druge strane imamo predložene amandmane koji su, kako je ocjenio, prilično neozbiljni i izjave uticajnih ljudi uključujući i vjerske velikodostojnike.
“Žao mi je što tu ne postoji jasnija određenost i empatija koja ne bi ni na koji način bila dovođena u pitanje ovim kalkulacijama”, dodao je on.
TV E: Crna Gora će glasati Rezoluciju Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici. To je saopštio premijer Milojko Spajić. Oštre reakcije stigle su odmah od samog vrha Srbije, Republike Srpske, ali evo danas i od mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Kako komentarišete to što se jedno civilizacijsko pitanje, pitanje memorijalizacije politizuje?
Hodžić: To mene ne čudi uopšte, to je samo kontinuitet jedne politike koja od samog početka nastoji da rehabilitira i opravda ne samo politiku koju je vodio Slobodan Milošević već i sve zločine koje je on u cilju svojih političkih i teritorijalnih ciljeva koristio. Genocid u Srebrenici je uvijek bio na gromobranu te politike koja je dolazila iz Beograda, i 2010. kada je slična rezolucija trebalo da bude donesena u Vijeću sigurnosti Ujedenjih naroda vidjeli smo identičnu retoriku, identičan nastup, identične prijetnje nestabilnošću. S tim što je tada bilo moguće da se ona blokira zbog “veta” uloženog od strane Rusije, danas to nije moguće u Generalnoj Skupštini. Međutim ta retorika je ista, i te reakcije, ponavljam, nisu uopšte iznenađujuće, one su na jasnoj liniji koju radikalna stranka, kojoj Aleksandar Vučić iako ne nominalno ideološki pripada i danas, vuče još od vremena kada je on bio ministar u Miloševićevoj Vladi.
TV E: Vlada Crne Gore planira da preda dva amandmana na Rezoluciju u Srebrenici. Prvi amandman glasi da da je krivica za zločin genocida individualizovana, te da se ne može pripisati bilo kojoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj skupini ili zajednici u cjelini, a drugi da se potvrđuje nepovredivost opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u svim njegovim odredbama. Radili ste u Haškom tribunalu, ali i u Ujedinjenim nacijama, da li postoji ijedan primjer ili dokument gdje krivica nije individualna i prpisuje se kolektivna odgovornost bilo kom narodu i kako komentarišete amandman koji se odnosi na Dejtonski mirovni sporazum?
Hodžić: Sada je više nego jasno da taj narativ pripisivanju kolektivne odgovornosti jednom narodu za zločine koji su počinjeni uključujući i genocid u Srebrenici, postoji isključivo unutar, da tako kažem, srpskog političkog bića i javnog prostora, niko drugi ne govori o Srbima kao genocidnom narodu, niko se ne bavi uopšte time. U rezoluciju ne samo da se ne pominje bilo kakva kolektivna odgovornost već se isključivo insistira na činjenicama koje se su utvrđene na međunarodnim sudovima, a sudovi se bave individualnom krivičnom odgovornošću. Tako da u principu jedini koji ustvari nameću pitanje kolektivne odgovornosti srpskog naroda za genocid u Srebrenici, su upravo Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, i razni njihovi megafoni uključujući i ljude koji dolaze iz SPC, što je strašno štetno po sam srpski narod. Njih treba pitati zašto to rade. Ono što je činjenica kada je riječ o rezoluciji ona se ne bavi pripisivanjem kolektivne odgovornosti.
Što se tiče drugog amandamana, o nepovredivosti Dejtonskog sporazuma to je, da ne budem previše grub, prilično djetinjasto. Nikakva rezolucija niti potvrđije niti razgrađuje Dejtonski sporazum. Dejtonski mirovni sporazum je upravo to mirovni sporazum koji je okončao rat u BiH. Zna se ko ga je potpisao, ko ima moć da ga mijenja – to su isključivo građani BiH i oni politički lideri koji zastupaju, a međunarodna zajednica je garant njegovog sprovođenja. Promjene su vrlo teške i kada je riječ o sitnicama.
TV E: Kako gledate na djelovanje Vlade Crne Gore po ovom pitanju?
Hodžić: Kao građaninu BiH vrlo mi je teško gledati kako se država i Vlada pati sa ovim pitanjem. Očigledno je da postoje ljudi koji vrlo jasno vide da je to civilizacijsko pitanje, to je pitanje pijeteta prema žrtvama, pitanje edukacije mladih generacija kako bi se znalo šta se dogodilo i kako bi se izbjeglo da iko ikada pomisli da je genocid legitimno oruđe za ostvarivanje političkih ciljeva. Očigledno je da politika koja dolazi iz Beograda ni na koji način ne može da dopusti da se to u Crnoj Gori tako gleda, tako da ta unutrašnja borba koja se odvija nažalost se manifestuje upavo u ovome o čemu govorimo ono što je najavljeno glasanje za, a sa druge strane ovi amandmani koji su prilično neozbiljni, i izjave uticajnih ljudi uključujući i vjerske velikodostojnike. Žao mi je što tu ne postoji jasnija određenost i empatija koja ne bi ni na koji način bila dovođena u pitanje ovim kalkulacijama.
TV E: Saglasnosti oko genocida u Srebrenici na Balkanu nema ni nakon gotovo tri decenije, uprkos pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda, te sudova u BiH.. Vjerujete li da će, ukoliko Rezolucija bude usvojena u Ujedinjenim nacijama, to promijeniti odnos prema tom pitanju u cijelom regionu i koliko bi bilo značajno da se promjeni taj odnos?
Preporučeno
Hodžić: Bilo bi od ogromnog značaja, mislim da mi ne možemo da se nadamo bilo kakvom progresu, na bilo kojem polju, političkom, istinskom, ekonomskom, i bilo kakvim integrativnim procesima dok ne bude jasno da postoji jedan otklon od politika koje su koristile genocid kao oruđe za ostvarivanje svojih ciljeva 90-ih godina. Ova rezolucija to neće promijeniti, jer problem koji mi imamo je politika zvaničnog Beograda. Ona strateški koristi ovo pitanje kako bi spriječila bilo koji način bilo kakve integrativne porcese u BiH, to je osnovni cilj ovakve politike. Dok se to ne promijeni, rezolucija o kojoj govorimo će imati ogorman uticaj globalno kada se radi o obilježavanju genocida u Srebrenici to će ući u kalendar UN – a, u edukativni materijal koji će izučavati djeca širom svijeta, međutim kada se radi o našem regionu dok se politika u Beogradu ne promijeni nećemo moći naprijed. Jer ako se sjećate kada je bila drugačija imali ste i javno priznanje Milorada Dodika nema nikakve sumnje da je počinjen genocid. Govorilo se o odgovornosti Karadžića i Mladića, ljudi koji su ustvari sproveli te zločine. Tada je bilo neke nade, imali smo komisiju koja je utvrdila činjenice o učešću hiljada ljudi. Sve je to uništeno zaokretom u politici dolaskom Vojislava Koštunice, potom radikalne stranke i Aleksandra Vučića. Nažalost nisam više siguran da više postoje mehanizmi međunarodne zajednice kojima se ta politika može promjeniti. Mi ćemo ostati taoci takve politike, ne zbog toga što ne znamo šta se dogodilo, i zato što ne postoje brojni dokazi o tome šta se desilo, već zato što politika Beograda to pitanje koristi kao jedan moćan alat sprječavanja napretka u BiH.
