Video
Nego ovamo dolje – u sudnici, u srcima, u profesionalnoj časti. Neka sudije, samo sudije budu.
23.02.
14:40h
Skoro negdje, jedne kišovite noći, spotičući se o šupljikave betonske kockice, zamičući za parkiranim automobilima, pješačio sam prema stanu.
Kišilo je cijelu sedmicu, a ja sam pun čudnog naboja, kojem nijesam mogao da nađem trag u utrobi svojoj, osjećao grozotu i tišinu sa obrisima floberovske tuge.
Razlog je isuviše profan, razlog je uvijek posljedica spoljašnjeg dešavanja. Koji melje.
Sve ovo gore napisano, posljedica je mog neshvatanja da u ovoj zemlji očitost nije baš do kraja očita. Jer, nekome ona takva treba.
Očitost koja otvara rane, evo pravi i od advokata neuspješnog lirika koji ne može da shvati surovost države, njeno ćutanje.
I sve to u moje doba kada treba da živim od uspomena, i kada sve vidim jasno i posve mirno.
Neka ovaj sentimentalni izlet, iako ličim na nesentimentalnog, bude uvod da sjutra iznova dokažem da jedan čovjek stoji i dalje utamničen, ispljuvan, prokužen kao ja onomad – nizašta.
A to se nizašta kod ovog čovjeka najjasnije vidi upravo iz optužnice o kojoj ćemo sjutra raspravljati.
Pravda i pravo nijesu tamo gore, nego ovamo dolje – u sudnici, u srcima, u profesionalnoj časti.
Neka sudije, samo sudije budu.
Neka pljuvači zlonamjerni, pakosni, samo to ostanu.
Neka pravda i pravo bace sijenku nad svima i neka se pijesak prospe po tragu istine.
Ljudska i vaspitana obaveza su gonič ovih ispisanih redova.
Uvijek mi se povraćalo na profesionalni trud isključivo iz sinekure.
Sličan pakao sam prošao i slobodan sam bez zazora vjerovati u bogougodnost u ispravljanju pravde, uz pomoć svetog mjesta.
Kakav je sud.
P.S. Daj Bože, da sjutra vaskrsne istina i samo istina. Ako ima grešnosti koju ne mogu da dokučim i vidim, neka se ona za mnom vuče. U svom ostatku mog postojanja.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
