STANDARD Počinjemo ovaj razgovor temom koja je aktuelna, a Vama je geografski najbliža – to su protesti u Srbiji. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u više navrata izjavljivao da je to što se događa „obojena revolucija“, što bi podrazumijevalo da je riječ o ideološkoj konfrontaciji. Je li po Vama to tako?

VRANIĆ: Podelio bih pitanje koje ste postavili na dva: prvo je, da li su protesti u Srbiji dio obojene revolucije i kao drugo, da li obojene revolucije nose ideološku promjenu.

Na drugo pitanje je lakše odgovoriti iz komparativne perspektive. Ideologije i obojene revolucije nijesu povezane, ili makar ne nužno. Obojene revolucije, od 5. oktobra pa do danas, bile su usmjerene na promjenu kvaliteta političkog sistema, bilo da se radi o demokratiji (primjer Sjeverne Makedonije) ili da se radi o autokratiji (gdje u jednom širem kontekstu možemo navesti Arapsko proleće kao primjer). Razmislite o sledećem: da li je Ukrajina poslije Majdana prešla s komandne ekonomije na kapitalizam? Ili, da li je Gruzija prešla iz poretka republike u ustavnu monarhiju? Ništa od toga nije bio slučaj, već se obojene revolucije legitimišu kao političke akcije koje žele da poprave postojeće stanje, a ne da ga mijenjaju u klasičnom, ideološkom smislu, kao nekada tokom Francuske ili Ruske revolucije.

Sada, primijenimo tu tezu na Srbiju. Za početak, osnovni motiv za obojenu revoluciju bi bila promjena vlasti, kao instrument za reformu političkog sistema. Ako pažljivo pogledamo studentske zahtjeve, oni su doslovno apolitični, organski i, još važnije, svaki pokušaj političkih partija i civilnih organizacija da preuzmu proteste, ostao je prije kao spisak želja koji se vrtio u par medija, nego što se nakalemila na studentske zahtjeve. I ne samo to, nego su takvi zahtjevi donijeli više štete nego koristi, jer je SNS uspješno izgradio alternativni politički diskurs o obojenoj revoluciji, koji je uspješno oblikovao stavove njihovih birača (a kojih, bili oni vođeni strahom ili ne, ima u prosjeku preko milion i po, ili 30% ukupnog biračkog tijela). Važnije od toga, birači SNS su visoko motivisani da izađu na svake izbore, od mjesne zajednice do republičkih izbora, i to svaki put. I taj politički gaslighting je tajna uspjeha SNS u kome, nažalost, često opozicija u svojoj strateškoj naivnosti pomaže. Studenti su u tom kontekstu možda pronašli za sada najbolje rješenje: djelati tamo gdje SNS nema pipke svog uticaja; pažljivo slušati šta SNS komunicira svojim biračima, i onda uraditi suprotno (recimo: ako SNS najavi nasilje ispred Skupštine, protest se premjesti na Slaviju).

STANDARD: Brojni i mediji, analitičari i think-thankovi van Srbije postavljaju pitanje koja ideologija stoji iza studentskih protesta, ali iole suvislog odgovora za sada nema. Možda i zato što tu nema ideologije, kako ste Vi rekli nedavno rekli u jednom intervjuu. Je li i dalje tako?

VRANIĆ: I dalje stojim iza teze da studentski protesti nijesu ideološki obojeni. Oni sami po sebi mogu se svrstati u ideologiju novog liberalizama, za koji nemamo i dalje adekvatan termin, a koji je nastao kao mješavina podrške i odbacivanja različitih kulturnih obrazaca poput woke i cancel kulture. Ali to što ću ih klasifikovati u određenu ideološku fioku, to može imati analitičku vrijednost za istraživanje, pa i za ovaj intervju, ali ne i za ishode političkih akcija koje studenti preduzimaju. U stvari, čini mi se da mi često brkamo ideološki i politički nivo.

Sa zapadne strane fontane na Slaviji možete vidjeti litijsku ikonografiju, a sa istočne možete vidjeti transparente koje pozivaju na proletersku revoluciju, i negdje u uglu LGBT zastavu. To su male grupe koje se u lancu nezadovoljstva povezuju, bez da ijedna ima ideološku hegemoniju.

Studentski zahtjevi jesu politički, sami studenti se nikada nijesu od toga ogradili. Politički su jer koriste forme političke participacije poput blokada, saopštenja, peticija i protesta, preporučuju građanima zborove, jer su, kao uzrok, institucionalni mehanizmi rješavanja ponavljajućih kriza nastalih iz korupcije zakazali i, kao posljedica, da bi se probudila svijest kod građana i građanki Srbije da moraju da ulože svoje vrijeme ako žele da natjeraju političke elite da poštuju institucionalna pravila i ograničenja. Kako su studentski protesti zaista masovni i organski, tokom njih se mogu uočiti različite ideološke poruke. Tako sa zapadne strane fontane na Slaviji možete vidjeti litijsku ikonografiju, a sa istočne možete vidjeti transparente koje pozivaju na proletersku revoluciju, i negdje u uglu LGBT zastavu. No to su tek male grupe koje se u lancu nezadovoljstva povezuju, bez da ijedna ima ideološku hegemoniju. Dokle god je tako, studenski protesti su pobuna, a ne ideologija, i to je protest, a ne revolucija.

STANDARD: Ima li vlast, budući da je koaliciona, raznorodna, neku zajedničku ideologiju, neki zajednički sadržalac kao kohezivni faktor?

VRANIĆ: Sada je već to kao politička trivija ali, SNS nikada nije samostalno izašao na izbore. Od 2012. godine SNS izlazi kao pokret: koalicija partija koje su i prozapadne i proruske, demokratske i autoritarne, neoliberalne i socijaldemokratske. No, sve su to narcizmi malih razlika u poređenju sa hegemonskom pozicijom koju SNS zauzima u koaliciji. I tu dolazimo do ideologije, a to je centristički populizam. Prema klasifikaciji, radi se populizmu koji stoji u centru ideološkog spektra, kao palma se njiše lijevo ili desno (kako politički vjetar duva) ali se uvijek vrati u centar. Kada se savije na neku stranu spektra, funkcija manjih partnera je dovoljno zadrže SNS u jednom mjestu, dok vjetrovi ne prođu. I ta hegemonska pozicija je toliko dominantna da čak i spoljašnji koalicioni partner, odnosno SPS, mora da povija svoju politiku onako kako SNS diriguje.

Posljedica centrističkog populizma je i otuđenje od svih političkih opcija koje su opoziciji, što je dovelo do toga da SNS, poslije 13 godina na vlasti, nema više koalicioni potencijal, osim da se drži čvrsto SPS kao porodične srebrnine za crne dane.

Prije nekoliko godina, SNS je imao slogan: „Predaja nije opcija.“ Prilično je jasno i zašto. Opoziciji ne treba da SNS nestane s političke scene. Dovoljno je da padne ispod određenog procenta glasova na izborima tako da sa SPS i lojalnim manjinama nema većinu u skupštini. I tako treba tumačiti izjave predsjednika Vučića kada govori „svi oni će se udružiti protiv nas“ ili kada se pribojava kako je rejting SNS-a na rubu da izgubi izbore – što je u njegovoj interpretaciji sve ispod circa 45% izašlih birača.

STANDARD: Predsjednik Srbije je nedavno upozorio svoje pristalice da i oni „moraju da se mijenjaju“. Sada najavljuje osnivanje nekog novog pokreta. Je li to što predstoji promjena ideologije ili samo taktički manevar?

VRANIĆ: Bojim se da je najava promjena shvaćena kao nada za konsenzus i smirivanje tenzija. Ispostavilo se da je to račun bez krčmara. Nakon 15. marta, SNS je krenuo izuzetno agresivnu kampanju devalorizacije protesta, demonizacije akademske zajednice i sa oštrim institucionalnim pritiscima koje zadiru u pravo na dostojanstven rad. Pokret je, u tom kontekstu, zaokruživanje procesa koji je Aleksandar Vučić započeo s prvim premijerskim mandatom i koji se tiče formiranja nove „građanske“ elite, koja je po mjeri „naroda“, a ne „bivše vlasti“. I sve su to populistički markeri kojima se oblikuje politički život.

STANDARD: Može li po Vama uopšte sadašnja vlast u Srbiji nastaviti da funkcioniše ako ispuni zahtjev studenata?

VRANIĆ: Može. SNS ima dva resursa koje opozicija nema: moć i vrijeme. Iz toga, proizilazi njihovo beskrajno strpljenje koje je potpomognuto aktivnom kampanjom obezvređivanja svega što je drugačije.

U Srbiji je od kraja novembra 2024. godine uspostavljen sistem djelimične suspenzije političkih prava, prije svega prava na raspravu. To se vidi kroz institucionalnu krizu reprezentativnih tijela, u kojima više nema rasprave o zakonima, odlukama, i gdje vlada donosi uredbe bez konsultacija s akterima kojih se promjene tiču. Suprotno nekim tvrdnjama da se radi o diktaturi ili možda spin-diktaturi, meni se čini da se prije radi o mehanizmu vlasti koji dovodi populizam do krajnjih granica. Populizam, po svojoj definiciji, jeste demokratska ideologija, ali se radi o jednom paradoksu demokratije, kojim se demokratija ne ukida (i to je glavna razlika u odnosu na fašizam), već je ideja da se pronađu rupe i mane demokratije kroz koje bi se učvrstila moć plebiscitarnog vođe. Prva žrtva toga je povjerenje koje birači imaju prema reprezentativnim institucijama (npr. skupština). A prva posljedica je – vlast može da donosi zakone kakve hoće, bez efektivne kontrole. Reakcija na posljedicu su masovni protesti. I to je presjek stanja u Srbiji za posljednjih najmanje 10 godina.

STANDARD: Da se sada malo odmaknemo najprije u Vaše bliže inostranstvo, a onda i dalje. Siguran sam da kao naučnik pratite političke procese i u Crnoj Gori. Ovdje imamo na vlasti egzemplar radikalnog populizma koji se najprije uhvatio povećanja plata i penzija ni iz čega, dakle bez ekonomske podloge i racionalne osnove, a sada je mantra „brza integracija u EU“. Što govore Vaša naučna istraživanja ima li uopšte efikasnog odgovora na populizam vlasti?

VRANIĆ: Populizam je tzv. tanka ideologija. To znači da ona zahtijeva pomoć neke druge ideologije da bi mogla biti cjelovita. Populizam tako pokrije cijelu političku dimenziju, ali recimo za ekonomsku joj treba neka dodatna ideologija. Istraživanja pokazuju da je to najčešće neoliberalizam. Recimo, Viktor Orban se nikada nije odrekao neoliberalizma, već je za „izdaju“ tekovina revolucije iz 1989. godine optužio korumpirane elite koje su sve „pokrale“. Dalje, u postokomunističkoj Evropi, populizam se često sastavlja sa nacionalizmom, i to tamo gde ima nekih teritorijalnih sporova. Funkcija je tu da se politički princip ojača etničkim principom. Da sada vidimo šta od ovoga važi za Crnu Goru. Ne bih ulazio u ocjenu da li se radi „radikalnom populizmu“ jer samo iz primjera o ekonomskim politikama vlade koju predvodi „Evropa sad“ ne slijedi nužno populizam. Recimo, takva ekonomska politika se može zasnivati na ekonomiji potrošnje, gdje vi podižete standard najsiromašnijima da biste stvorili nešto nalik srednjoj klasi koja onda povratno proizvodi stabilnost sistema, recimo kroz različite lične investicije (renoviranje kuće, kupovina automobila, ulaganje u privatni biznis kao dodatni izvor prihoda). Takva ekonomska politika može biti na liniji socijaldemokratije, a jasno je udaljavanje od neoliberalne politike koja zavisi od stranih direktnih investicija i jeftine radne snage. Ne čini se time manje populističkom, ali ne znam u kojoj mjeri je to tek politička retorika, a koliko je „radikalno“. I tu bih stao, jer ne poznajem dovoljno prilike u Crnog Gori. Shvate moju kraću analizu kao teorijski predložak za dalje razmišljanje, a ne kao istinu.

STANARD: U najnovijoj knjizi „Političke ideologije – Od istine do tiranije“ razmatrate i problematiku i s morfološke tačke gledišta. Imamo li danas već u nazivima političkih partija zapravo populizam na djelu?

VRANIĆ: Imamo. Novi pokreti koji niču, i onda se pretvore u partije ukoliko su uspješni, često u svom nazivu imaju pridjev „narodni“. E zada, ne treba populizam gledati kao da imamo u ruci čekić, pa tako sve što vidimo oko sebe su ekseri. Populizam jeste prisvojio termin „narod“, ali su druge partije, koje nijesu populističke, morale da se adaptiraju i usvoje populističku retoriku kao vid borbe protiv populizma. Uostalom, razmislite o sljedećem. Prostor Balkana je 45 godina bio pod komunizmom. Od tranzicije je prošlo par decenija. Kada je posljednji put osnovana „radnička partija“? To govori o novom legitimitetu i delegitimizaciji određenih termina koje koristimo kao skraćenice u politici.

STANARD: Pročitao sam u Vašoj biografiji da ste od 2017. do 2019. bili angažovani na Univerzitetu u Salcburgu na interesantnom projektu „Populizam i etnoteritorijalna politika u Evropi“. Vi i Vaše kolege istražili ste 11 evropskih država, od Francuske i Italije do Hrvatske i Srbije. Što su zaključci istraživanja? Jeste li razmatrali samo desničarski populizam koji je povezan s etničkim i teritorijalnim pitanjima kako sugeriše naziv projekta?

VRANIĆ: Knjiga koju je izdao poznati izdavač Routledge, pokušala je da pruži dogovor na pitanje koje je veza između populizma i teritorije na kojoj se kao politički princip uspostavlja. I to ne teritorije u bilo kakvom simboličkom smislu. Doslovno teritorije kao parčetu zemlje na kojem se politike odvijaju, sijeku ili sukobljavaju.

I naše komparativno istraživanje je pokazalo (u cjelini) da postoje važne razlike zasnovane na kulturi, istoriji i političkom nasljeđu između zapadnog i postkomunističkog populizma. Zapadni populizam (recimo, Front National iz Francuske, ili Pokret 5 zvjezdica iz Italije) vezuje pitanje teritorije za pitanje migracija, suprotstavljajući pravo na gostoprimstvo sa pravom na rad. Jer, pravo na dostojanstven rad ima samo „pravi Francuz“, a ne i neko ko je došao iz bivših francuskih kolonija. Otuda, na zapadu su sukobi reprodukovani kroz socijalne nemire i proteste. U postkomunističkoj Evropi, pitanje teritorije je pitanje etniciteta. Otuda je kod nas populizam više narodni, tj. nativistički. Mi na ovim prostorima usvajamo ono što Gelner naziva „principom krompira“, odnosno kao i kod krompira, sve što je vrijedno, nalazi se u zemlji, fizičkoj, ne simboličkoj (recimo, slogan „Kosovo je srce Srbije“ se odnosi na teritoriju, ne na carstvo nebesko, kako mit pretpostavlja). Granični slučaj je recimo Austrija, u kojoj je trenutno vladajuća FPO postala poznate po svom djelovanju u ruralnoj Koruškoj, gdje se prepliću etnos, opisi „pravog naroda“ i duboka socijalna podijeljenost po dimenziji bogati sjever i siromašni jug. I sve to u svojoj cjelini, dosta govori i o prostorima na kojima mi u regionu živimo.

STANDARD: Bavili ste se u više naučnih radova problematikom populizma. Imajući u vidu da u Bijeloj kući sjedi Donald Tramp, da u Evropi već dugo nema lidera poput nekadašnjih vizionara koji su govorili „o Evropi od Urala do Atlantika“ je li populizam danas nadjačao sve ideologije?

VRANIĆ: Moja teza je nešto drugačija od te koju navodite, da danas više nema vizionara i da se nalazimo u krizi ideja, te da je Tramp simptom bezidejnosti. Recimo, moj kolega Ognjen Pribićević, koji je u isto vrijeme kad i ja izdao knjigu kod Clio, zagovara baš tu tezu. Mišljenja sam da mi živimo u hiperprodukciji ideja. Zahvaljujući novim komunikacionim kontekstima (news kanali, portali, društvene mreže), svakodnevno smo zasuti obiljem ideja. Neke su izuzetno mudre, neke izuzetno glupe. Neke rješavaju tek nešto partikularno, neke adresiraju globalne probleme. I za sve ideje smo gluvi od konstantne buke, nalik onoj statičkoj na starim televizorima. I u toj kakofoniji, na kraju pobijede one ideje koje najviše šokiraju. Tramp je tu pionir novog doba politike. Na kraju, kada se sve slegne, Trampove politike znaju imati i rezultate hvale vrijedne. Jer u uređenom sistemu, ipak imate institucionalne brane moći.

Recimo, koliko god da Tramp prijetio carinskim ratom, ako mu Wall Street reaguje potresima, on će se povući. Ili recimo kada frakcija partije Đorđe Meloni maršira ulicama Trsta i traži anektiranje Istre, iz Brisela stižu „packe“ koje vrlo brzo stave ekstreme pod kontrolu. Ali kao ožiljak ostaju konfrontacije, sukobi i polarizacija. Djeluje da je to nova blokovska podjela u kojoj živimo, da ona nije teritorijalna, već politička. Branko Milanović je skoro napisao, podjela svijeta je danas u suštini staromodna trka za moć. I u toj staromodnoj trci, da dodam, razvili su se liberalizam, konzervativizam i nacionalizam, a kao krajnja konsekvenca i radikalno zaoštravanje, i fašizam. Mogu samo da se nadam da je svijet nešto mudriji danas.