Jučerašnja konferencija za medije predsjednika Vlade omogućila nam je da u gotovo u potpunosti zatvorimo priču o ljetovanju Milojka Spajića u Saint Tropezu. Sve je jasno. Nedostaje samo detalj – ko je informaciju doturio medijima.

Mnogo je toga kontroverznog i pogrešnog u Spajićevom naopakom PR-u, ali nam je upravo to pomoglo da poslažemo skoro sve kockice i da bolje upoznamo način funkcionisanja vrha Vlade. Ovako nekako je mogao izgledati taj timeline sačinjen od niza poteza nedopustivih za jednu vladu i jednog premijera i zabrinjavajućih za građane države u kojoj se tako nešto događa.

Prvi čin: Milojko Spajić odlučuje da ode u Saint Tropez. Pitanje koje se ovdje postavlja je: Da li postoji neko u njegovom okruženju ko je imao tu informaciju, ko umije da razmišlja i do čijeg mišljenja Spajić drži, da mu kaže da to ne treba da čini i objasni zašto ne treba?

Ako postoji, pa to nije učinio – to nam govori o načinu na koji funkconiše okruženje predsjednika Vlade. Premijeru se titra govoreći mu samo ono što se pretpostavlja da on želi da čuje. A on čini što hoće.

Ako postoji, pa to jeste učinio, a Spajić je upozorenje ignorisao – opet imamo dragocjenu informaciju o „dvoru“: Milojko Spajić, čini što mu padne na pamet, a dvorska svita mu služi kao ikebana.

Povezani članci

Politika

Tragom afere Saint Tropez: Predsjednik Vlade Crne Gore ne smije sebi dopustiti da ljetuje bilo đe bez doma

Politika

Mandić očekivao „mekši stav” o kapeli, pa priznao da možda „nije zrelo vrijeme” za to

Politika

(UŽIVO) Spajić: Nikada nismo rekli da će svima plate biti veće 25 odsto; Mandić: Kapelu ne bi gradila nijedna vjerska organizacija, nego narod, svako bi možda dao po euro

Ako u okruženju predsjednika Vlade nema nikoga kadrog da pojmi da se teško može sakriti informacija o tome da se premijer uputio u mondensko ljetovalište na Azurnoj obali i šta slijedi kada vijest procuri, ili ako Spajić nikome od saradnika nije rekao đe namjerava da ode – imamo situaciju u kojoj Spajćevi saradnici nijesu čak ni ikebana. Nijesu ništa.

U sve četiri varijante je Milojko Spajić u velikom problemu. Dio toga je shvatio proteklih dana. Iz onoga juče, očito je da je razumio tek mali dio. Država u kojoj izvršnu vlast vodi takva ekipa u još je većem problemu.

Drugi čin: Crnogorski mediji usred avgusta, kad tema nema ni za lijek, bivaju preplavljeni fotografijama i video snimcima predsjednika Vlade u francuskom mondenskom ljetovalištu, uz tračeve, poluistine, nedokazane tvrdnje o tome čime je i s kim tamo otputovao. Spajić ćuti, Vlada ćuti. A grudva se kotrlja, sve veća dok nije postala lavina. Događa se ono što se u PR-u naziva medijskim vrtlologom – brzi i po intenzitetu nerješiv priliv medijske pažnje i pokrivenosti, koja je često posljedica događaja ili kontroverze visokog profila. Onaj ko to treba i jedini može da pokuša da izvede zemlju iz te situacije – ne čini ništa.

Sve vrijeme ćuti PR Vlade, nema objava na portalu Vlade ni na Vladinim društvenim mrežama, premijer retvituje objave svoje stranke koja, umjesto da opovrgne neistine i saopšti činjenice, zasmijava javnost katama – stilski i sadržajno do nečitljivosti rogobatnim borbama sa zamišljenim neprijateljem. Predsjednik Vlade objavljuje na instagramu dio avionske karte.

Konačno, Milojko Spajić, nakon nekoliko dana postom na instagramu obzanjuje puku da se vratio u Crnu Goru. Vlada objavljuje da će se njen predsjednik obratiti javnosti za tri dana. Da je znanja, da je imalo pameti, da je iole razmišljanja, premijer bi sve ono što je rekao na početku konferencije za medije u srijedu, izgovorio tri-četiri dana ranije, ako ne iz Saint Tropeza ono makar čim se iskrcao iz aviona. Mogao je sam sebe snimiti, selfie mobilnim telefonom. Svi bi to prenijeli. U kriznoj komunikaciji najvažnije je što prije zaustaviti lavinu, stati kao barijera pred tsunami dezinformacija i poluinformacija, pokušati pokazati da je situacija pod kontrolom. Čak i ako nije. Ali tako se mora početi. To su neke od osnovnih lekcija.

Najava konferencije za medije je posebna priča. To kratko obavještenje o važnom događaju ili razvoju događaja služi da bi se postigla medijska pokrivenost ili posjećenost, što ovdje nije bilo potrebno. Pokrivenost i posjećenost je unaprijed osigurana temom i ličnošću. Mogla je biti odabrana varijanta bacanja udice, objavom uvjerljivog kratkog elementa koji privlači pažnju i zaokuplja pozornost javnosti upućujući na predstojeći događaj. Ne. Objavljena je nemušta najava sročena i složena kao da se očekuje obraćanje Svevišnjeg na temu smaka svijeta.

Treći čin: Počinje fešta. Konferencija za medije, nekih nedjelju dana nakon prve objave. Trebalo je zaista biti PR talenat pa već umrlu priču oživjeti, već ugašeni požar afere Saint Tropez ponovo rasplamsati. Predsjednik Vlade priznaje grešku, izvinjava se javnosti, ali onda objašnjava da to u stvari „nije tema“. „Nije tema“ ono što mediji objavljuju danima na naslovnim stranama, „nije tema“ ono što bi u svakoj državi na svijetu bila tema, nego je tema nešto drugo, što predsjednik Vlade kaže da jeste. A to drugo je razglabanje od skoro uru i po o tome kako će Crna Gora uskoro postati Luksemburg.

Predsjednik Vlade kaže da razumije da je na društvenim mrežama problematizovano njegovo ljetovanje. Ali medijima spočitava „estradizaciju“. On, koji je od uloge premijera, od svog nepojavljivanja na premijerskom satu, od objava putem društvenih mreža napravio estradu, spočitava medijima „estradizaciju“. Duboko, za jednog predsjednika Vlade veoma duboko nerazumijevanje i uloge medija u društvu, a bogami i pozicije premijera. Milojko Spajić ne problematizuje odlazak u Sen Trope u trenutku kada je crnogorski turizam u krizi, a za vođenje turističke i druge politike odgovorna je upravo Vlada na čijem je on čelu.

U zamisli Milojka Spajića i njegovog žalosno neznavenog PR-a, konferencija za medije je predviđena kao klasični medijski spin: na početku će on nekolikim rečenicama staviti ad-acta aferu Saint Tropez, a onda će obasuti javnost obećanjima propraćenim vučićevskim mapama infrastrukture koja samo što nije.

Mali je prostor pa nije bilo mjesta za školsku tablu da premijer piše i crta da građani Crne Gore gledaju u direktnom prijenosu ono čime građane Srbije godinama masira njegov uzor.

Kakav je epilog konferencije za medije Milojka Spajića?

Očekivan.

Mediji su, naravno, prenijeli udarno ono što jeste tema, a ne ono što je predsjednik Vlade tvrdio da „nije tema“. Mediji znaju bolje od premijera šta jeste, a što nije tema, jer je to posao medija. To što nije uspio pokušaj da javnost bude spinovana obećanjima o putevima, prugama, platama, prosperitetu i slično za premijera je jako loše, a za crnogorsko društvo jako dobro, čak odlično. Zamisao da se s nekoliko rečenica aferu Saint Tropez gurne u drugi plan, ne samo da nije uspjela, nego se pokazala apsolutno nemogućom, što je normalno i prirodno. Konferencija za medije predsjednika Vlade je u tom smislu ispala po njega i njegove saradnike totalni fijasko. A trice i kučine o platama, putevima ispale su za glavnu temu tek boilerplate text – obavezna tra-la-la priča o autoru koja se dodaje na kraju objave.

Ima tu nešto još važnije: Milojko Spajić je iznio na konferenciji za medije tvrdnju da iza svega što je objavljeno o njemu „stoje kriminalne grupe“. Nije iznio nikakve detalje. Niti je na pitanja novinara na tu temu i na ostale neugodne teme odgovarao. Opet pogrešna postavka. Predsjedniku Vlade Milojku Spajiću bi neko trebalo da objasni, ako zna i smije, da on više jednostavno nema pravo na takvu slobodu u kojoj će iznijeti neku tvrdnju, a ne i dokaze koji bi je potkrijepili. Od kako se ispostavilo da je govorio neistinu u vezi sa državljanstvom Srbije, pa onda ono imam stan – nemam stan u Beogradu, zatim nikad raščišćeni odnosi sa raznim muljatorima kriptovaluta koje hapse po Crnoj Gori, pa više puta petljavine oko premijerskog sata i na kraju sve ovo oko Saint Tropeza, učinilo je da Milojko Spajić više jednostavno nije ono što mediji tretiraju kao kredibilan izvor. Dakle, on sve što kaže, a što nije očigledno, mora da dokaže. Za sve što tvrdi mora da ponudi dokaz. Samo zato jer je on sebe doveo u situaciju da to mora.

I na kraju nešto što je ipak od šire važnosti od sudbine jednog predsjednika Vlade, ko god on bio.

Država Crna Gora nema plan krizne komunikacije. U nekim iskoracima, ne baš efikasnim, ali ipak strateškim na ovom planu, koji su rađeni u vladama do promjena 2020. to jednostavno nije stiglo na red što zbog neophodnosti da prethodno budu završene bazične pretpostavke što zbog neshvatanja u srednjim slojevima establišmenta važnosti toga. Od tada niko o ovome očito i ne razmišlja. Plan ima Ministarstvo odbrane – moralo ga je završiti u okviru procesa učlanjenja Crne Gore u NATO – i tu se nažalost sve završava.

Ne daj bože da nam se neđe oko Podgorice prospe neka cistijerna otrova, ili da pukne neka brana ili da nas pogodi neka veća prirodna katastrofa. Bilo je situacija kada su se ozbiljne stvari te vrste, naravno ne takvih dimenzija događale, ali su nekako rješavane na o ruk, privremenim ili trenutnim rješenjima. To je moglo tako nekad. Danas više ne može. Ako neko u ovoj državi ovo shvati i krene da se ozbiljno bavi postupanjem u krizama njihovom rješavanjem i na činjenicama zasnovanim i suvislim obavještavanjem javnosti u svemu tome, ispašće sve ovo ipak na neko dobro. A Milojko Spajić će, makar u PR krugovima, ostati upamćen po nečem dobrom.