Video
Šest godina ranije, 12. marta 2008, Đukanović je u Zagrebu razgovarao s tadašnjim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom iz HDZ-a. Prema zvaničnom saopštenju Vlade Hrvatske, dvojica premijera saglasila su se da se otvoreno pitanje granice riješi pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Mješovita komisija trebalo je da pripremi pravni okvir za izlazak pred sud, a crnogorski parlament i Hrvatski sabor da ga potvrde i unaprijed prihvate sudsku odluku. Predmet na kraju nije upućen sudu.
Sanaderov dogovor odnosio se na morsku granicu i predviđao postupak pred stalnim međunarodnim sudom. Milanović je govorio o arbitraži kao vjerovatnom ishodu. Iako su posrijedi dva različita postupka, oba hrvatska premijera ostavljala su prostor da o razgraničenju odlučuje međunarodna instanca. Danas je na čelu hrvatske vlade ponovo premijer iz HDZ-a, ali je u prvi plan stavio prihvatanje hrvatskog nacrta ugovora o kopnu. Po principu uzmi ili ostavi.
Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je u Saboru da je Podgorici dostavljen prijedlog ugovora o kopnenoj granici koji je, prema njegovom tumačenju, zasnovan na načelima Badinterove komisije. Dodao je da i privremeni režim na Prevlaci polazi od iste pretpostavke. Odbijanje hrvatskog prijedloga protumačio je kao poruku da Crna Gora ne prihvata načelo prema kojem su nekadašnje republičke granice postale granice država nastalih raspadom SFRJ.
“I u toj varijanti Crna Gora neće zatvoriti pregovore o pristupanju kako planira. Da budem sasvim jasan”, kazao je ultimativno Plenković. Njegova izjava uslijedila je nakon što je poslanik HDZ-a Andro Krstulović Opara otvorio pitanje da li bi izostanak crnogorskog potpisa na ponuđeni ugovor trebalo tumačiti kao zadržavanje teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj.
Iz Kabineta predsjednika Vlade Milojka Spajića odgovorili su ekspresno sa porukom da Crna Gora ne dovodi u pitanje primjenu Badinterovog principa. U odgovoru su naveli da primjena tog načela zahtijeva da se prethodno utvrdi konkretna linija koja je u relevantnom istorijskom trenutku imala karakter međurepubličke granice. Prema stavu Kabineta, ta linija u spornom pojasu nikada nije bila potpuno utvrđena. Iz Podgorice su poručili i da Crna Gora nema teritorijalnih pretenzija prema drugim državama, da poštuje njihov teritorijalni integritet i sporazume koje je zaključila s Hrvatskom.
Spajićev kabinet smatra da kopnenu granicu, morsko razgraničenje i pitanje tromeđe treba urediti jednim ugovorom o državnoj granici. Predlaže da Podgorica i Zagreb prvo pokušaju postići dogovor neposrednim pregovorima. Ako oni u razumnom roku ne daju rezultat, dvije države bi se zajednički obratile odgovarajućoj međunarodnoj instanci. Kabinet je podsjetio i da je privremeni režim na Prevlaci važio kada je Hrvatska postala članica EU, kao i da se hrvatski Sabor 2011. založio da bilateralna pitanja ne koče pristupanje država kandidata.
Iz razmjene poruka jasno je gdje se dvije vlade razilaze. Zagreb smatra da njegov nacrt ugovora potvrđuje naslijeđenu kopnenu granicu. Podgorica u skladu sa nacionalnim interesima traži da se prije potpisivanja utvrdi odgovara li predložena linija nekadašnjoj međurepubličkoj granici. Hrvatski premijer prihvatanje nacrta vidi kao potvrdu Badinterovog načela, dok crnogorska Vlada smatra da tek treba utvrditi što iz primjene tog načela proizlazi za konkretno područje.
Badinterova komisija je u Mišljenju broj 3 iz januara 1992. primijenila načelo uti possidetis juris, prema kojem dotadašnje međurepubličke granice postaju međunarodne i mogu se mijenjati sporazumom zainteresovanih država. Komisija tim mišljenjem nije odredila kuda prolazi konkretna granična linija na Prevlaci. Za njeno utvrđivanje potrebni su pravni akti, arhivski dokumenti, katastarske evidencije, karte i podaci o tome kako su tadašnji republički organi vršili nadležnost. Hrvatska treba da potkrijepi tvrdnju da predložena linija slijedi naslijeđenu granicu, a Crna Gora da pokaže koju dionicu osporava i na osnovu kojih dokumenata.
Kopneno i morsko razgraničenje uređuju različita pravila, ali su na ulazu u Bokokotorski zaliv neposredno povezani. Krajnja tačka kopnene granice može uticati na određivanje početne tačke razgraničenja na moru. Koliki bi taj uticaj bio zavisi od teksta eventualnog ugovora, geografije obale i pravila međunarodnog prava mora. Zato zahtjev Podgorice da se kopno i more sagledaju zajedno ima konkretan pravni značaj. Poseban dogovor o kopnu bio bi moguć ako bi se dvije države precizno sporazumjele o njegovim posljedicama za pitanja koja na moru ostaju otvorena.
Javno obrazloženje Zagreba je da ugovor o kopnu treba da potvrdi granicu naslijeđenu iz vremena Jugoslavije. Politička prednost tog pristupa proizlazi iz položaja Hrvatske u Evropskoj uniji. Kao članica, ona može uskratiti saglasnost potrebnu za napredovanje pristupnih pregovora. Zbog takve politike se već nalazi u jednoj vrsti tihe diplomatske izolacije u Uniji. Kada prihvatanje nacrta ugovora poveže s rokom za njihov završetak, Zagreb povećava političku cijenu neslaganja za Podgoricu. U međunarodnom postupku, nakon što bi države utvrdile njegov predmet i pravni osnov, odluku bi donio sud ili arbitražni tribunal. To je razlika koja može objasniti zašto Zagrebu sada više odgovara bilateralni put. Plenkovićev nastup u Saboru pokazuje prioritet koji daje ugovoru o kopnu, dok pitanje hrvatskog pristanka na međunarodno odlučivanje o moru ostaje otvoreno.
U raspravi o arbitraži važno je i iskustvo Hrvatske sa Slovenijom. Hrvatski sabor je 2015. zatražio izlazak iz arbitraže o hrvatsko-slovenačkoj granici nakon što su objavljeni nedopušteni kontakti slovenačke zastupnice i arbitra. Povlačenje je najavio upravo Milanović. Tribunal je nastavio postupak i 2017. donio konačnu odluku koju Zagreb nije prihvatio. To iskustvo može objasniti dio hrvatskog opreza prema arbitraži. Plenković je u sadašnjem saborskom obrazloženju prijedloga za Crnu Goru kao argumente naveo Badinterovo načelo i važeći privremeni režim.
Današnji pristup Zagreba otvara i pitanje dosljednosti prema deklaraciji koju je hrvatski Sabor usvojio 21. oktobra 2011. godine. Hrvatska je uoči sopstvenog ulaska u Uniju zauzela stav da otvorena bilateralna pitanja, uključujući granične sporove, ne treba da koče pristupanje država kandidata. Dvije godine kasnije ušla je u EU dok je na Prevlaci još važio privremeni režim, uspostavljen protokolom koji je 2002. potpisala s tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom. Deklaracija je političko opredjeljenje Sabora. Današnje povezivanje graničnog prijedloga s rokom za završetak pregovora daje konkretan povod da Zagreb objasni kako taj pristup usklađuje s ranije usvojenim stavom.
Evropska komisija je u Strategiji za Zapadni Balkan iz 2018. godine navela da otvorena pitanja ne treba zloupotrebljavati u pristupnom procesu. Za granične sporove koji se ne mogu riješiti bilateralno predvidjela je obavezujuću i konačnu međunarodnu arbitražu. Da bi takav postupak bio moguć u slučaju Prevlake, dvije države morale bi da utvrde što upućuju na odlučivanje, odnosi li se postupak na kopno, more ili oboje i na čemu bi počivala nadležnost izabrane instance. Mogle bi dogovoriti i rokove za razmjenu dokaza, pregovore i zajedničko obraćanje sudu ili tribunalu.
Takav postupak tražio bi da obje države dokumentuju svoje tvrdnje i prihvate mogućnost da odluka odstupi od njihovih početnih pozicija. Podgorica bi morala precizno navesti koje dionice osporava, kojim dokazima raspolaže i kakve posljedice predložene kopnene linije vidi za razgraničenje na moru. Zagreb bi morao obrazložiti kako je linija iz njegovog nacrta utvrđena i da li bi pristao na međunarodno odlučivanje o pitanjima koja ostanu otvorena. Već bi dogovor o tim koracima pokazao postoji li način da se spor rješava u predvidljivim rokovima, čak i ako konačna linija ne bude odmah utvrđena.
Preporučeno
Milanović je 2014. smatrao da spor o Prevlaci može ići na arbitražu bez zaustavljanja evropskog puta Crne Gore. Sanader je 2008. sa Đukanovićem dogovorio pripremu izlaska pred Međunarodni sud pravde za morsku granicu. Plenković danas prihvatanje hrvatskog nacrta o kopnenoj granici povezuje s planiranim završetkom pristupnih pregovora, a Spajićev kabinet predlaže zajednički izlazak pred međunarodnu instancu ako bilateralni pregovori ne uspiju. Pitanje za Zagreb zato je konkretno: ako dvije vlade ne mogu da se saglase o tome kuda je prolazila naslijeđena granica, zašto o spornoj liniji ne bi odlučila međunarodna instanca, kao što su hrvatski premijeri iz SDP-a i HDZ-a ranije bili spremni da razmotre?
