Hoakin Oliver imao je 17 godina kada je na njega pucano u hodniku srednje škole. Stariji tinejdžer, koji je nekoliko mjeseci ranije bio izbačen iz škole, otvorio je vatru puškom velike snage na Dan zaljubljenih, u onome što je postalo najsmrtonosnije masovno ubistvo u nekoj srednjoj školi u Americi. Sedam godina kasnije, Hoakin kaže da misli da je važno pričati o tome šta se dogodilo tog dana u Parklendu, na Floridi, „kako bismo mogli stvoriti sigurniju budućnost za sve“.
Ali, nažalost, ono što se zaista dogodilo Hoakinu tog dana jeste da je preminuo. Glas koji je zvučao neobično metalno dok je govorio bivšem novinaru CNN-a Džimu Akosti u intervjuu na Substacku ove sedmice, zapravo je bio digitalni duh: AI, istreniran na osnovu Hoakinovih starih objava na društvenim mrežama, na zahtjev njegovih roditelja, koji ga koriste kao dio svoje kampanje za strožu kontrolu oružja. Poput mnogih porodica koje su izgubile djecu, pričali su njihovu priču iznova i iznova – često bez ikakvog efekta. Nije ni čudo što sada posežu za svakom mogućom polugom, pitajući se šta je to što bi natjeralo Vašington da čuje mrtvu djecu.Ali takođe su, priznaje njegov otac Manuel, jednostavno željeli da ponovo čuju glas svog sina. Njegova supruga Patrisija provodi sate postavljajući AI-ju pitanja, slušajući ga kako govori: „Volim te, mama“.
Nijedan roditelj pri zdravom razumu nikada ne bi sudio onome koji je izgubio dijete. Ako je nekome utjeha da zadrži dječju sobu kao svetilište, razgovara s nadgrobnim spomenikom ili spava sa majicom koja još blago miriše na dijete – to nije ničija stvar. Ljudi se drže za ono što mogu. Nakon 11. septembra, porodice su preslušavale poruke s govorne pošte dok se traka fizički ne bi istrošila – poruke koje su im voljeni ostavljali zovući iz zapaljenih kula ili otetih aviona da se oproste. Imam prijateljicu koja i dalje redovno čita stare WhatsApp poruke s pokojnom sestrom, i drugu koja s vremena na vrijeme pošalje poruku na broj pokojnog oca s porodičnim novostima: zna da on nije tamo, naravno, ali još nije spremna da prekine razgovor. Neki čak plaćaju medijima da ih povežu s mrtvima, kroz sumnjivo nejasne poruke. Ali upravo zato što je tako teško pustiti, tuga je ranjiva na eksploataciju. A uskoro bi mogao nastati veliki biznis oko digitalnog oživljavanja preminulih.
Kao što je to bio slučaj s patetičnim AI-generisanim videom koji je Rod Stjuart pustio na bini ove sedmice, gdje se pokojni Ozi Ozborn pojavljuje sa raznim mrtvim muzičkim legendama – to možda ne znači ništa više od proslavljenih mimova. Ili može imati privremenu svrhu, kao što je AI avatar koji je nedavno kreirala porodica žrtve pucnjave u Arizoni kako bi se obratio sudiji na izricanju presude napadaču. Ali s vremenom, to bi moglo postati nešto što ozbiljno izaziva poimanje identiteta i smrtnosti. Šta ako postane moguće kreirati trajnu AI repliku nekoga ko je preminuo, možda u robotskom obliku, i voditi razgovor s tom osobom zauvijek?
Uskrsnuće je moć bogova – i ne bi se smjelo lako predavati nekom tech-bro tipu s kompleksom mesije. Ali, dok se pravna prava živih da im identitet ne bude ukraden putem AI deepfake tehnologije sve više prepoznaju, prava mrtvih su konfuzna.
Reputacija umire s nama – mrtve ne možete oklevetati – dok je DNK posthumno zaštićen. (Rođenje ovce Doli 1996. godine, genetskog klona nastalog iz jedne ćelije, izazvalo je globalne zabrane kloniranja ljudi.) Zakon uređuje dostojanstveno zbrinjavanje ljudskih ostataka, ali AI neće biti treniran na tijelima – već na privatnim glasovnim porukama, fotografijama i porukama koje su oslikavale ono što je toj osobi bilo važno. Kada mi je otac umro, lično nijesam imala osjećaj da je on zaista u kovčegu. Mnogo jasnije je bio prisutan u kutijama sa starim pismima, u bašti koju je zasadio, u snimcima njegovog glasa. Ali svako tuguje na svoj način. Šta ako polovina porodice želi da se mama digitalno „vrati“, a druga polovina ne želi da živi s duhovima?
To što AI verzija Hoakina Olivera nikada neće moći da odraste, što će zauvijek imati 17 godina, zarobljen u jantaru svog tinejdžerskog digitalnog identiteta, na kraju nije greška njegove porodice, već njegovog ubicе. Manuel Oliver kaže da potpuno razumije da avatar nije zaista njegov sin i da ne pokušava da ga vrati. Za njega je to prirodan nastavak načina na koji njihova kampanja već godinama priziva Hoakinovu životnu priču. Ipak, nešto je uznemirujuće u planu da AI dobije pristup društvenim mrežama, da objavljuje video snimke i prikuplja pratioce. Šta ako počne da halucinira, ili da ulazi u teme o kojima ne može da zna šta bi pravi Hoakin mislio?
Iako se za sada kod AI avatara lako prepoznaju tehničke greške, kako tehnologija napreduje, sve će teže biti razlikovati ih od pravih ljudi na internetu. Možda neće proći mnogo vremena prije nego što kompanije, pa čak i vladine agencije koje već koriste chatbotove za korisničku podršku, počnu da razmišljaju o upotrebi PR avatara za odgovaranje na pitanja novinara. Akosta, bivši dopisnik iz Bijele kuće, vjerovatno je morao bolje znati nego da dodatno muti već zamućenu vodu post-istine, pristajući da intervjuiše nekoga ko tehnički – ne postoji.
Ali, za sada, možda je i najveći rizik da teoretičari zavjera iskoriste ovaj intervju kao „dokaz“ da je svaka priča koja se kosi s njihovim uvjerenjima laž – ista ona sumanuta laž koju je poznato širio voditelj Infowarsa Aleks Džons o masakru u školi Sandy Hook.
Profesionalni izazovi ovdje, međutim, ne odnose se samo na novinare. Kako AI napreduje, svi ćemo sve više živjeti sa sintetičkim verzijama nas samih. To neće biti samo primitivna Alexa u kuhinji ili chatbot na laptopu – iako već danas postoje priče o ljudima koji personifikuju AI, pa čak se i zaljubljuju u ChatGPT – već nešto daleko dublje povezano sa ljudskim emocijama. Kada jedno od deset odraslih osoba u Britaniji istraživačima kaže da nema bliskog prijatelja, jasno je da će postojati tržište za AI saputnike, baš kao što danas postoji za kućne ljubimce ili beskrajno skrolovanje po tuđim životima na TikToku.
Preporučeno
Možda ćemo, kao društvo, na kraju odlučiti da nam je u redu da tehnologija zadovolji potrebe koje drugi ljudi, nažalost, nijesu. Ali velika je razlika između stvaranja generičkog utješnog prisustva za usamljene – i buđenja mrtvih po porudžbini, jednog po jednog izgubljenog voljenog bića. Postoji vrijeme za rođenje i vrijeme za smrt, kaže stih koji se često čita na sahranama. Kako će nas promijeniti kao vrstu, ako više ne budemo sigurni – kada je koje?
Video