Video
Izvještaj „Digitalni odjek starih podjela: mladi i narativi koji podstiču radikalizaciju u Crnoj Gori”, nastao je u okviru regionalnog projekta RADAR, posvećenog ranim fazama digitalne radikalizacije u Crnoj Gori, Srbiji i BiH.
“Istraživanje obuhvata 332 objave sa TikToka, zabilježene kod korisnika u Crnoj Gori od marta do septembra 2026. godine, kao i dvije fokus grupe koje je CGO organizovao sa 13 mladih uzrasta od 18 do 25 godina. Prema podacima iz oglašivačkih alata platforme, TikTok je krajem 2025. godine imao potencijalni doseg od približno četiri petine punoljetnog stanovništva Crne Gore, što dodatno ukazuje na značaj ovog digitalnog prostora. Važno je naglasiti da je uzorak namjerno odabran i nije reprezentativan. Nalazi ne pokazuju koliki je udio radikalnih sadržaja na TikToku u Crnoj Gori u cjelini, već otkrivaju koje se vrste narativa šire, kako se predstavljaju i na koji način ih mladi tumače. Značajan dio analiziranih sadržaja nastao je izvan Crne Gore, ali je dospio do korisnika u zemlji, potvrđujući koliko se radikalizujuće poruke lako prenose kroz zajednički regionalni digitalni prostor”, pojasnila je Zvicer.
Najveću grupu čini 136 objava (41 odsto uzorka) posvećenih ratnim ličnostima, prije svega Ratku Mladiću, ali i Radovanu Karadžiću, Miloradu Ulemeku Legiji i Željku Ražnatoviću Arkanu.
“Od njih su 134 kodirane kao radikalizujuće ili mobilizujuće. Nakon Mladićeve smrti, 27. avgusta, desetine gotovo identičnih snimaka predstavljale su ga kao „heroja, a ne zločinca”, uz ratne pjesme, snimke sahrane, vjerskih obreda i javnih okupljanja. Pojedine objave relativizovale su i genocid u Srebrenici”, kazala je Zvicer.
Posebno, ističe ona, brine način na koji se veličanje osuđenih ratnih zločinaca predstavlja kao izraz patriotizma i pripadnosti, dok se prihvatanje pravosnažnih sudskih presuda prikazuje kao izdaja. Tako se relativizuju zločini, ali i postepeno mijenjaju i društveni kriterijumi o tome šta je prihvatljivo, a šta za osudu.
„Za mlade gledaoce glavni rizik ne proizlazi toliko iz bilo koje pojedinačne objave, koliko iz kumulativne normalizacije izokretanja moralnih vrijednosti, pri čemu se presude međunarodnih sudova doživljavaju kao uvrede,” navodi se u izvještaju.
Zvicer napominje da etnonacionalistički i identitetski narativi čine čak 72 odsto analiziranog uzorka, dok su etničke grupe primarna meta u 64,2 odsto objava.
“U dijelu sadržaja osporavaju se crnogorska državnost i nacionalni identitet, nezavisnost predstavlja kao izdaja, a politički neistomišljenici označavaju kao neprijatelji. Među analiziranim primjerima je i snimak ispred vjerskog objekta u Beranama, u kojem se upućuju prijetnje „komitama”. Karakteristično je da ovim sadržajima ne dominira strah, već ponos i osjećaj superiornosti (31,3 odsto), dok se strah kao dominantna emocija pojavljuje u samo jednoj objavi. Drugim riječima, poruke koje podstiču radikalizaciju ne pokušavaju prvenstveno da zastraše publiku, već da je okupe oko idealizovane slike sopstvene grupe i određenog tumačenja prošlosti”, ističe Zvicer.
Dodaje da istraživanje pokazuje da više od petine analiziranih objava (22 odsto) cilja žene, feministkinje ili LGBTIQ osobe, najčešće pozivanjem na navodni „prirodni poredak”.
“Od 79 objava kodiranih kao autoritarne ili antizapadne, čak 72 usmjerene su protiv ovih grupa. Rodna ravnopravnost predstavlja se kao prijetnja tradicionalnoj hijerarhiji ili kao izraz zapadne dekadencije. Posebno je problematično što se približno dvije trećine takvih sadržaja nalazi u ranijim fazama radikalizacije, kroz šale, savjete i naizgled bezazlena lična mišljenja. Diskriminatorne poruke tako postaju dio svakodnevne zabave, bez potrebe za otvorenim pozivima na mržnju”, navodi Zvicer.
Nalazi fokus grupa, održanih prije Mladićeve smrti, otkrivaju, prema njenim riječima, dodatni problem: mladi uglavnom prepoznaju manipulativne sadržaje, ali ih češće preskaču nego što ih prijavljuju.
“Razlika između dvije grupe izražena je u poznavanju mehanizama zaštite. Učesnici iz civilnog sektora znali su kako da govor mržnje prijave policiji ili drugim institucijama, dok mladi iz opšte populacije nijesu mogli da navedu nijednu instituciju ili organizaciju kojoj bi se obratili, osim mogućnosti prijavljivanja na samoj platformi”, kazala je Zvicer.
Još je upečatljivije što su, kako ističe, učesnici iz opšte populacije nacionalističke sadržaje opisivali kao nešto na šta su već navikli.
„To je ovdje postalo dio svakodnevice. Toliko sam navikao na to da mi je reakcija samo: aha, preskočiću ovaj video,” navodi jedan od njih.
Upravo ta ravnodušnost predstavlja jedno od važnih upozorenja istraživanja.
“Kada veličanje ratnih zločinaca, nacionalističke uvrede i diskriminatorne poruke postanu uobičajena digitalna pozadina, postoji rizik da se njihova štetnost sve manje prepoznaje, a potreba za reagovanjem slabi. Autori pritom naglašavaju da fokus grupe, zbog malog broja učesnika, nijesu reprezentativne za mlade u Crnoj Gori”, pojašnjava Zvicer.
CGO i CEP ukazuju da odgovor na ove izazove ne smije biti cenzura, već dosljedna primjena postojećih zakona i razvoj medijske pismenosti koja prevazilazi puku provjeru činjenica.
“Komemorativni snimci, zastave, muzika i šale često ne krše pravila platformi, iako mogu doprinositi normalizaciji isključivih i radikalizujućih narativa”, ističe Zvicer.
Zato je, prema njenom mišljenju, potrebno mlade osposobljavati da prepoznaju ne samo neistinite tvrdnje, već i načine na koje se manipuliše emocijama, identitetom, istorijskim sjećanjem i autoritetom.
“Jednako je važno da znaju kome, kada i kako mogu prijaviti prijetnje, govor mržnje i podsticanje na nasilje. To znanje ne smije zavisiti od toga da li su angažovani u organizacijama civilnog društva”, zaključila je saradnica na programima CGO Željka Zvicer.
Institucije koje vode evropsku integraciju Crne Gore moraju prepoznati da se demokratska otpornost ne gradi samo kroz zakone i pregovaračka poglavlja, već i u digitalnom prostoru u kojem mladi svakodnevno oblikuju stavove o identitetu, različitostima, nasilju i demokratiji. Formalni napredak ka članstvu u EU ne garantuje istovremeno i otpornost društva na radikalizujuće narative.
Istraživanje pokazuje i da su analizirani procesi još u ranim fazama, da relativno mali broj objava poziva na konkretno djelovanje i da gotovo nijedna nije dio organizovanog ekstremističkog projekta. Ipak, zabilježen je i primjer mobilizacije protiv turskih državljana koja je prerasla u nasilje van interneta, što upozorava da granica između digitalnog neprijateljstva i stvarnih posljedica nije uvijek neprobojna.
Preporučeno
Zato je važno reagovati dok se netrpeljivost još normalizuje kroz pjesme, šale, simbole i kratke video-snimke, a ne tek kada preraste u otvoreno nasilje. Naime, pitanje nije samo kakve sadržaje mladi gledaju, već kakvo društvo kroz njih uče da smatraju normalnim.
